Sada se treba radovati

Druga nedjelja kroz godinu – C
(Iv 2,1-12)

Odlomak s početka Ivanova evanđelja kojega smo netom čuli, usjekao se u naš unutarnji svijet evanđeoskih slika. Pred nas izbija zatečenost i tjeskobnost organizatora svadbe u Kani zbog nedostatka vina, zatim razgovor Marije, Isusove majke i Isusa, te Isusovo čudesno pretvaranje vode u vino, i konačno veselje sudionika da piju novo i bolje vino, i još da ga imaju u izobilju.

Bilo je to, kako Ivan izvještava, prvi Isusov javni nastup, prvi Božji zahvat kojega Ivan opisuje kao Božji znak, milosrdno Božje djelovanje u Isusu za ljude, za ljudsku sreću. Događaj u Kani izdvaja se od drugih Isusovih spasenjskih i iscjeljujućih čina. Naučili smo, naime, da je Isus solidaran s onima koji su grešni, koje je patnja pritisnula k zemlji, koje je nepravda i ljudsko zlo isključilo iz zajednice, koje je bolest ili nekakav fizički nedostatak odgurnuo u samoću, na rub ljudskoga komuniciranja.

Ovdje, u galilejskome gradu Kani, Isus, njegova majka, rodbina i učenici, bivaju pozvani na gozbu, na svadbeno veselje. Nije dakle riječ o pozivu da se pomogne, nego da se pridruže veselju dvoje ljudi koji stupaju u zajednički život. I dok je veselje trajalo, vjerojatno, kako se nije radilo o bogatim ljudima, ili je uzvanika bilo puno, nestalo je vina. Nestanak vina označavalo je veliku zabrinutost sustolnika, osobito mladenaca i ravnatelja svadbene dvorane. Nije to bilo kao danas da se odmah moglo otići u trgovinu, ili vino zamijeniti nekim drugim pićem.

I u tom trenutku uskomešanosti odgovornih za veselje, nastupa Marija, Isusova majka. Brižnošću žene i domaćice primjećuje o čemu se radi, i sa sigurnošću da će nešto učiniti, da će riješiti situaciju, pristupa Isusu i posve mu kratko kaže: Vina nemaju! No, Isus, kako mu prvotno nije stalo do čuda, do pokazivanja svojih moći, nagoviješta majci svoj čas – trenutak svoga radikalnoga očitovanja, a taj čas je – kako stoji u evanđeljima – onda kada se Bog Otac proslavljuje u njemu i to naročito od Getsemanija, preko križa i praznoga groba, ne dakle u zahvatu moći i sile, nego u poniženju i ostavljenosti, u zanijekanoj ljubavi, u drami neuzvraćene i prezrene ljubavi. Naš čas je gotovo uvijek moguć u veselju i na gozbi, na njima nas uvijek ima, i dosta nas je glavnih, a što sa samoćom, s ostavljenošću, časom radikalne odluke za dobrotu i ljubav, časom kad se odlučuje o postojanju?

Ipak, Marijina sigurnost naočigled Isusovih oštrih riječi izražava da će Isus nešto učiniti, da će se i u ovaj čas, u času opasnosti i rizika da se pokvari ljudsko veselje, Božja ljubav očitovati u njezinu Sinu. Zato posve sigurna kaže odgovornima za svadbeno piće i gozbu: Učinite sve što vam kaže! Ove su riječi jedne od najsadržajnijih Marijinih riječi uopće. U njima je izražena bit mariologije, bit našega štovanja i naših molitava Majci od milosti, Isusovoj i našoj majci. Ona primjećuje nedostatak potpunoga ljudskoga druženja, zagovara ljude kod Isusa ali ne upućuje na sebe, nego da činimo sve što nam Isus kaže, da nasljedujemo ne nju nego njega – Isusa: Učinite sve što vam kaže.

I onda se događa veliko čudo, veliki znak Božje dobrote… Prema procjenama novoga je vina, Isusova vina, između 600 i 700 litara. Opća začuđenost i udivljenje. Kad su slavljenici mislili da je kraj, da će doći do blamaže i sramote, situacija se preokreće u obilje; veselje postaje još veće, gozba se može nastaviti.

***

Dakle, na početku svoga javnoga djelovanja Isus objavljuje sebe u radosti, učinio je druge radosnima. Božje očitovanje u Isusu Kristu ne događa se u nekom svetom, sakralnom, molitvenom prostoru, nego upravo u javnom, profanom prostoru, u onom elementarnom prostoru i vremenu ljudskoga zajedništva, u gozbi. Skloni smo naime, Bogu, Isusu Kristu, rezervirati samo sveta mjesta, one prostore koje kao da ograđujemo za božansko, dok je svakodnevni život posve u našim rukama, kao da su neka mjesta nepristupačna Bogu, kao da je Bogu strano ljudska radost.

Skloni smo Boga isključiti iz životnih veselja i dati mu mjesto samo u našim tugama i nevoljama, grijesima i patnjama. Bog se, međutim, očituje u srcu života, svugdje gdje život bukti i pulsira u svojim najizražajnijim trenucima. Nije Bogu strano ljudsko veselje niti ga on zabranjuje. Isus Krist nije antialkoholičar. On ne pretvara ljudsko slavlje u ukočenu atmosferu pobožno nakrivljenih glava, tmurnih pogleda ili zgražanja nad ljudskom radošću. On ne kaže da bi umjesto gozbe i slavlja trebalo se povući u osamu, otići moliti Boga. Ima vrijeme za to. Sada se treba radovati.

Isus dolazi na svadbu u Kanu. Želi da se ljudi raduju, jer Bog kojega objavljuje jest Bog i ljudskih veselja, a ne Bog zatvoren u svijet moralne strogoće, Bog koji zabranjuje smijeh i ljudsko opušteno druženje. Evanđelja mnogo govore o tome da je Isus posjećivao ljude, s njima bio na gozbama, to je organizirao i sa svojim učenicima. Čak je i optužen da je izjelica, vinopija i da se druži s ljudima koji su skloni veseljima.

S druge strane, što je za nas također važno, osobito u vremenu naših prekomjernih veselja, naših opuštanja pa i opijanja do banalnosti i praznine, naših svadbi kojima je najviše stalo do izvanjskosti, do oponašanja praznine sapunica i televizijskih reklama, Isusov dolazak i njegov milosrdni znak darivanja vina, darivanja izobilja u veselju, traži da u naša veselja, naše ljudske tjelesne i materijalne radosti, uključimo Boga. Tada će naša radost biti potpuna, u izobilju. Bog dakle posvećuje ne samo naše patnje, nedostatke, oslobađa nas od grijeha, nego blagoslivlja naše radosti, naša druženja, naše tjelesne okrepe, naše svadbe i gozbe. Treba ga samo pozvati na gozbu. Doći će.

 Fra Ivan Šarčević