Božje dijete – Božji čovjek

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
(1 Sam 1,20-22.24-28; 1 Iv 3,1-2.21-24; Lk 2,41-52)

Svetkovina Svete Obitelj koja se slavi u nedjelju poslije Božića relativno je mlada svetkovina (od 1921. Benedikt XV.). Uspostavlja se u vremenu krize tradicionalne obitelji i općega slabljenja institucionalnih veza. U vremenu urušavanja ljudskih zajednica i institucionalne zaštite, u vremenu (pre)naglašavanja individualnih prava, te inzistiranju na dostojanstvu čovjeka pojedinca, što po sebi nije loše, potrebno je ipak zadržavati i brinuti se o obiteljskim relacijama koje su temelj čovjekove društvenosti uopće – jer, u konačnici, sve naše društvene zajednice kao i čovječanstvo u cjelini jedna su ljudska i Božja obitelj. Obiteljski su odnosi ipak najbolji model svih ljudskih odnosa. U korijenu obiteljskih odnosa leži da se drugome želi i čini bolje nego sebi. Što je onda bliže vjeri nego takav stav i postupanje?!

Svetkovinom Svete Obitelji želi se istaknuti važnost vjere u Boga kao konstitutivnog elementa u obiteljskim odnosima. Svi smo, svi ljudi na svijetu – to ističe današnje drugo čitanje iz Prve Ivanove poslanice – djeca Božja. Iz tog temeljnoga podatka proistječe i temeljno načelo obiteljskih i uopće ljudskih odnosa. Riječ je o tome da smo uvijek djeca konkretnih roditelja, ali u konačnici roditelji nisu vlasnici svoje djece, nego svi pripadamo jednom Bogu, jednom Ocu. Svijest da smo svi djeca Božja, da je svaki konkretni čovjek, od onog najbližeg do onoga tuđega, Božje dijete, mijenja perspektivu našega mišljenja i praktičnog djelovanja. Ako drugome prilazim, ako ga susrećem kao konkretno Božje dijete, onda prema njemu gajim strahopoštovanje i ljubav. Pazim da ga ne orobim, ne iskoristim, ne prevarim, nego da mu pomognem da se razvija u što većoj slobodi i ostvarenju svoje ljudskosti. Podatak da je bližnji Božje dijete, uvodi princip kontrole moje vlastite dominacije nad drugim i manipulacije njime, potvrđuje princip slobode da je drugi samostalan i neovisan o meni u svom mišljenju, govoru i postupanju, čak i onda ako to radi i protiv sebe sama. Pogotovo u obiteljima – gdje se iz „krvnih“, „biološko-posesivnih“ razloga želi opravdati često tiranska i ropska ponašanja – nužno je naglašavati da je svatko slobodno Božje dijete i da mu se mora omogućiti vlastiti, originalni put njegova zrenja (personalizacija) i njegova uključivanja u društvo (socijalizacija). Budući da je svatko dijete Božje, nitko nije ničija kopija ni slijepi poslušnik.

U ovom kontekstu dobro je spomenuti i ono što je prisutno u svim vjerama, o čemu govori i prvo čitanje, a i u nas je donedavno bilo vrlo često prisutno: tzv. „zavjetovanje djece“. Nije, naime, tome tako davno kad su i u nas, naročito majke išle na hodočašća, svetišta i prošteništa i ondje molili da dobiju dijete ili bi moleći za njihovo zdravlje ili iz drugih pobuda i potreba svoju djecu zavjetovale Bogu. Ti bi zavjeti bili različiti, od onoga da budu dobri ljudi i kršćani, do toga da svake godine, kada djeca odrastu, i sami dolaze u to svetište, pa sve do zavjetovanja da njihovo dijete postane fratar, svećenik ili neko drugo duhovno zvanje. U našem vremenu brige i obrane ljudskih pojedinačnih prava, ovakvo zavjetovanje djeluje strano. U vremenu kada ljudska prava poprimaju čak pseudoreligiozni karakter, karakter nedodirljive svetinje, zavjetovanje izgleda i kao nasilje na prava i slobodu pojedinca. Odakle, naime, netko može raspolagati životom drugoga? I poznato je iz iskustva da su se pojedina djeca, tako zavjetovana, čitava života s traumama i mukama, nosili ili nose s tim zavjetom. Možda čitava života taj zavjet nije postao njihova vlastita životna odluka, nego njihova muka.

Točno je da su ti zavjeti nekada bili izraz i bolećive pobožnosti, ali ipak, u cjelini uzevši, oni su i dio stvarne, iako nesavršene, vjere. U korijenu ovakvoga zavjetovanja, usprkos, dakle, i različitih iskrivljenja, ipak leži vjera da dijete pripada Bogu od koga je i darovano i da se dijete izručuje onome od koga je i došlo. Stoga naše ljudske zavjete, kao i uopće naš odnos s Bogom, ne treba shvatiti kao fiksnu i nepromjenjivu točku. To znači da temeljni zavjet posvete Bogu ne znači uvijek i strogo određeno zvanje i strogo određeno postupanje, doslovno ostvarenje onoga kako je onaj koji je zavjetovao mislio. Osnovni je zavjet da dijete bude pod Božjom pratnjom, a ostalo su ljudske želje. Toga bi se zavjeta trebalo držati i dijete i onda kada odraste, kada se odluči za zvanje ili put koji se možda i ne poklapa sa željom majke ili nekoga kada je bilo zavjetovano. Jednostavno kazano: u temelju zavjetovanja Bogu jest da dijete bude doista Božje dijete, Božji čovjek, dobar čovjek i vjernik.

Upravo, o sličnom hodočašću i zavjetovanju govori i današnje prvo čitanje iz Prve Samueleove knjige. Majka Ana, čita se u istoj knjizi, bila je nerotkinja i jednom je tako zanosno molila da je svećenik Eli pomislio da je pijana. A ona je žarko molila Boga da joj podari dijete. I bila je uslišana. Kad je dobila sina, ona i njezin muž Elkana, dali su mu ime Sameul, što znači „Bog je čuo“, Bog je uslišao molitvu. Ana svoga sina Samuela, jedinorođenca, bez tjeskobe što je jedino dijete, zavjetuje Bogu u svetištu Šilo, jer je od Boga i isprošen. Samuel će postati primjer od Boga izmoljenoga djeteta i on će se posve posveti službi Božjoj, postat će Božje dijete. On će prihvatiti zavjet svoje majke i postati Božji čovjek, Božji prorok.

***

Odlomak Lukina evanđelja o hodočašću dvanaestgodišnjega Isusa, Marije i Josipa u jeruzalemski hram, Isusovo ostajanje u Hramu, naučavanje u Očevoj kući, zabrinutost i potraga roditelja za „izgubljenim“ sinom, radost kad su ga našli, govori također kako Isus sa svojim roditeljima ne stoji u neodjeljivoj biološkoj simbiozi u kojem bi mu bila oduzeta sloboda i dostojanstvo. On ima svoj vlastiti životni put, put u Božjoj, Očevoj blizini. On slijedi Božje poslanje, a ne roditeljske želje. Pri tome, on ne čini radikalni raskid sa svojom obitelji. Vraća se, kad su ga našli, veli Luka, s njima u Nazaret, i biva im poslušan. Njegov se život odvija između posluha i slobode, između roditelja i Boga.

Nazaretska obitelj je poput svih obitelji, s mukama i poteškoćama odgoja, pitanjima slobode i poslušnosti. Ona u sebi čuva onu nužnu skrovitost i, kako predaja naglašava, rad, fizički rad za uzdržavanje. Trideset godina je duga škola koju prolazi Isus prije svoga javnoga djelovanja. Tu se, u Nazaretu, kako Luka i izvještava, sve usredotočuje oko vjere u Boga. To je, uz rad, temeljna životna priprema za zrelost. Važni su, prevažni obiteljski odnosi, ali je osnovni odnos svakoga člana obitelji odnos prema Bogu. Iz toga odnosa je lakše prihvatiti i slobodu i posluh, i samostalni i zajednički put. Iz toga odnosa drugi postaju blagoslov a ne pakao i prokletstvo. Ako svaki član obitelji (ili zajednice) gradi svoje odnose s drugima kroz svjetlo odnosa s Bogom, onda u obitelji (zajednici) neće doći do nasilja, ni duhovnoga ni fizičkoga, onda se članovi obitelji neće ponašati kao stranci međusobno, onda netko neće biti čitava života rob a netko strah i teret svojima. Onda će svatko raditi da se štoviše onaj drugi razvije u dobroga čovjeka, u Božjega čovjeka, a ne u samoživa i sebična pojedinca. Ako svatko u obitelji sve svoje djelovanje mjeri u odnosu prema Bogu, onda će se lakše dijeliti bolesti i patnje, probleme i progonstva, neimaštine i radost. Kad je vjera u Boga središte i os obiteljskih odnosa, kad se iz vida ne ispušta da je svatko, od najmanjega do najstarijega Božje dijete, onda nema podcjenjivanja ni ucjenjivanja, nema straha ni omalovažavanja, nema onoga ušutkavanja: „hajde šta ti znaš“, nema ni onoga tako čestoga kažnjavanja šutnjom i pri najuzvišenijim trenucima zajedničkoga objeda, nema kompleksa manje ni više vrijednosti, nema bježanja izvan kuće ili u „zlatni mir“ svoga sobička, nego čitava obitelj (zajednica) živi jednom dušom, opredijeljena da širi radost i novi život. Ona se otvara i za potrebe svojih susjeda, župske zajednice i društva uopće.

***

U vremenu kada se govori o krizi obitelji, današnja svetkovina naglašava da je izlaz iz nje oslanjanje na Boga. Vjera u Boga, zajedničko i pojedinačno stajanje pred Bogom, treba postati sastavnica obiteljskih odnosa. Samo ako svatko postane originalno Božje dijete i autentični Božji čovjek, moći će potpunije razvijati obiteljske i druge odnose.

Fra Ivan Šarčević