Ostatak i susret

IV. nedjelja Došašća
(Mih 5,1-4a; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45)

Upalili smo i četvrtu adventsku svijeću, četvrta je nedjelja Došašća, na samom smo pragu Božića. Današnja biblijska čitanja odzvanjaju od vedre radosti. Netko važan dolazi. Zagonetni prorok Mihej, negdje s prijelaza iz 8. na 7. stoljeće prije Krista, odašilje poruku u kojoj novozavjetni pisci i vjernici prepoznaju navještaj Isusova rođenja iz Davidove loze u gradu Betlehemu. Prorok, Božji glasnik, svjedoči kako u Božjim planovima nema prezrenoga mjesta. Betlehem kao najmanji lokalitet Judeje, rekli bismo izgubljen od glavnih prometnica i središta, postaje mjesto rođenja osobe koja će sabrati ljude – slične tom mjestašcu – ljude koji su rasuti, koji čine „ostatak“ u svakom pogledu, nacionalni, vjerski, uopće ljudski. Mihej govori o dvostrukom kretanju: jedno je da će se oni koji su ostali konsolidirati i povezati oko Onoga koji dolazi, a drugo kretanje je da će se dogoditi povratak prognanih. To će, Novi zavjet svjedoči, ostvariti očekivani Mesija i to ne silom oružja i novca, nego silom Gospodnjom i veličanstvom Božjega imena.

U tim prorokovim riječima postavljena je povijesna i svaka razdjelnica između svjetovno-političkog i biblijsko-vjerničkog razumijevanja ostatka a naročito progonstva i povratka. Ovdje se vjernicima – bez ikakve prisile i mudrovanja – nudi teži put, teški put povratka. Povratak je ostvariv s povjerenjem u Boga. Naravno, rizik nije malen. Ali nije riječ ni o ludosti ili o nerealnosti. Rizik je mnogo manji od onoga kada su prognanici odlazili iz svog zavičaja i svoje domovine – osiromašeni, s vrećicama, poniženi u dostojanstvu, sa strahom i neizvjesnošću. Danas bi povratak bio s mnogo više imanja i posjeda, s ipak mirnijim okolnostima nego kada su bili prisiljeni napustiti svoje domove. I kao što su se onda izručivali u Božje ruke, ništa manje nije potrebno vjere i da se vrate. Vjera se ne kuša samo u nevoljama, nego možda još više u dobru. Boga s pravom prizivamo u patnjama, stradanjima i teškoćama, ali svoju vjeru valja svjedočiti i dobru, u boljem, tako iz nje živjeti da mijenjamo i one nepravde koje nam djeluju nepromjenjive, te da i kao pojedinci i zajednica povratimo svoje poniženo i ljudsko a i vjerničko dostojanstvo.

Onoga koji će sabrati ostatke naroda, Mihej jednostavno naziva Mirom – našim Mirom. Nije to nikakav grobljanski mir smrti ni onostrani mir nebeskih prostranstava, nego posve ljudski i zemaljski mir, aktivni i stabilni mir u svim, pa i u najuzburkanijim vremenima. Taj mir je sabranost u Božjoj i Mesijinoj blizini i u najnenaklonjenijim vremenima, i nepogodnim uvjetima. Onaj tko se oslanja na taj Mir, na Božjeg Pomazanika, na Isusa Krista, on je posve angažiran u zajedničkom dobru i kada trpi udarce i nepravde sa strane. Taj Mir se ne zatvara u privatnost i intimu, u uski krug obitelji i prijatelja, ne diže ruke i ne predaje se, nego djelotvorno utječe na promjene svoje šire okoline. Mir/Šalom nije dakle odsutnost pokreta i akcije. Naprotiv. Taj Mir i čini da se vlastiti život učini što korisnijim drugima.

Druge današnje čitanje iz Poslanice Hebrejima, poslanice koja je svećenički i liturgijski intonirana, preokreće vjerničku bogoštovnu praksu. Krist zamjenjuje, čak, štoviše, Poslanica kaže, dokida žrtve i prinose, paljenice i okajnice, obrede i propise jer se Bogu ne sviđaju. Riječ je o tome da cjelina Kristove osobe i života postaje prinos Bogu, ispunjenje Božje volje.

U kontekstu ovih riječi pred nama kršćanima je zadaća da preispitamo svoje ispunjavanje Božje volje. Svakako nije riječ o onom često tako olakom prizivanju i pozivanju na nju, na onu gotovo „bezbožnu“ praksu kojom svoju mizernu i često izopačenu volju skrivamo iza uzvišene i redovito otajstvene Božje volje. Riječ je o tome, tako Poslanica kaže, da se kršćanin, poput Isusa Krista, ne može svesti na molitve i obrede, prinose i žrtve, nego „tijelom“, cjelinom svoga bića treba biti vjernik. Jer možda se – ne smijemo to isključiti – naše molitve i darovi, prinosi i mise, ne sviđaju Bogu. Riječ je, dakle, o tome da praktično nasljedujemo Isusa Krista, a sve drugo je doista drugotno.

Poznat nam je današnji odlomak iz Lukina evanđelja. On je jedan od najčešće čitanih kroz godinu. Susret je to Marije i Elizabete, dviju žena novoga Božjega saveza s ljudima. Marija, majka Isusova, hita u Gorje, k rođakinji Elizabeti, majci Ivana Preteče. Obje trudne, vjerojatno da se između se povjere i ispričaju. Ovaj susret je neočekivan, iznenadan i pun radosti, radosti do mjere da cijelo tijelo reagira, do mjere da Elizabeta osjeća zaigravanje djeteta u svojoj utrobi. Marija je našla vremena posjetiti svoju rođakinju. Pri susretu, piše Luka, Elizabeta se napunja Duha Svetoga i Mariji izgovara riječi (koje molimo u Zdravomariji) da je „blagoslovljena među ženama i da je blagoslovljen plod njezine utrobe“. Ovaj susret uzrokuje „tjelesnu“ radost, ali i radost duha, radost cjeline ljudskoga bića. Možda djeluje za nas suvremenike previše stran govor kako se Elizabeta napunja Duha Božjega. Naravno, nije Duh neka predmetna veličina koja se spušta s visina u našu nutrinu i ondje ga mi čuvamo kao svoje vlasništvo. Ako se sjetimo svojih najdražih životnih susreta, mnogih početaka u ljubavi i prijateljstvu, zar i u tim susretima, ako je bilo povjerenja u tu osobu, ako smo je osjećali dragom, nije bilo nadahnute, čiste vjere? Zar nismo govorili da nam je tu osobu poslao sam Bog? U našoj je radosti, u našem je susretu sudjelovao Božji Duh, onaj koji iznenađujuće djeluje u neočekivanim životnim susretima s dragim ljudima.

***

Pred samim smo Božićem. Sigurno ćemo kroz ove dane imati puno susreta. Dolazit će nam i bližnji koje dugo nismo sreli. Bit će radosti, veseloga druženja. Tu leži i jedno od najvažnijih značenja Božjega neočekivanoga dolaska među nas, njegova utjelovljenja. Isus iz Nazareta, rađa se među nama, od žene, kao jedan od nas. On je dijete, on je čovjek. Neka nam ovaj Božić bude radostan zbog susreta s Bogom koji nas pohađa. Neka se ta radost razlije po našim obiteljima i zajednicama. Neka radost susreta skine mrkline i nervoze s naših lica, naše strahove i mučenja drugih. Započnimo se iznova susretati, slično Mariji i Elizabeti. I povjerujmo da će i među nas stići Isus Krist, da ćemo biti mirniji i radosniji, blaženiji i sretniji, ako – kao što kaže Elizabeta Mariji – povjerujemo da će se ispuniti je rečeno od Gospodina. I mi povjerujemo u mogućnost povratka s Bogom onamo odakle smo možda prognani ili odbačeni. Povjerujmo da mir, radost i ljubav dolaze ako nasljedujemo put Isusa iz Nazareta.

Fra Ivan Šarčević