Nepodnošljiva vika za obraćenjem

II. nedjelja Došašća – C
(Lk 3,1-6)

U čitanjima za Došašće tri se osobe posebno spominju: prorok Izaija, Marija i Ivan Krstitelj. Te su osobe tijesno vezane za Isusa iz nazareta. One naviještaju i pripravljaju Mesijin, Kristov dolazak. Luka nas danas u svom evanđelju izvještava o točnom vremenu kada nastupa Ivan Krstitelj, o mjestu gdje to čini te o sadržaju njegova djelovanja. Vrijeme Ivanova javnoga nastupa isto je ono u kojem nastupa i djeluje Isus. Poznata imena kao što su rimski car Tiberije, rimski poslušnik i vazal Herod, upravitelj Judeje Poncije Pilat, veliki svećenici Ana i Kajfa, pokazuju da se Božja objava događa u posve konkretnoj povijesti, ne negdje u nebeskim, nedostižnim prostranstvima niti u skrovitosti čovjekove nutrine. Objava a onda i kršćanstvo su javni događaji, povijesno-zemljopisne zbilje.

Isusov preteča Ivan živio je pokornički u pustinji, pješačio je i propovijedao ljudima. Krštavao je na rijeci Jordanu. Njegovo krštenje zahtijevalo je obraćenje, obraćenje koje podrazumijeva priznanje grijeha, pokajanje i posve novi životni put. Luka, kao što to čini i Isus i čitav Novi zavjet, razumijevaju se u kontinuitetu s vjerom svojih otaca. Zato Luka Ivana veže uz Izaijine riječi. Ivan je glas u pustinji koji viče da se pripravi put za dolazak Gospodinu. U slikama kako radnici i danas pripravljaju ceste i putove, i Izaija govori o nužnosti ispunjavanja dolina, poravnavanja brda, ispravljanja krivudavih cesta i izravnavanja hrapavosti i neravnina, da put bude što prikladniji za dolazak Najuzvišenijega.

Ako bismo na jednu riječ pokušali svesti ono što to u konačnici od ljudi i vjernika traži Ivan, a i Isus, za Božji dolazak među ljude, za pronalaženje smisla života, onda je to obraćenje – obraćenje Bogu. Ako bismo i mi danas, svaki čovjek na zemlji, iskreno sebe promotrili, ne izgleda li da bismo došli do istoga zaključka: trebam se obratiti. Isusov dolazak, kako ovaj svetkovinski za Božić tako svakodnevni, obilježen je zahtjevom za obraćenjem. Kršćanstvo je u bitnom promjena od prirodnoga ponašanja. I tu smo na najtežem zadatku. Da se bude i čovjek i vjernik, ne tek nešto, nego se nešto bitno treba promijeniti u mome životu. I ta promjena nije tek izvanjsko šminkanje mrtvih i besplodnih djela, nego korjenita promjena mišljenja, riječi i postupaka. I nije ta promjena samo usklađivanje uma, srca i volje, nego promjena i uma i srca i volje.

Obraćenje ne polazi izvana nego iznutra – iz najzadnjega i najskrovitijega uporišta našega bića. Ne govori se prvotno o promjeni vanjske molitve niti izvanjskoga ponašanja, nego čovjekovih unutarnjih misli. Promijeniti mišljenje, obratiti um, znači promijeniti logiku i kriterije po kojima mislimo. Znači promijeniti i unutarnje stanje, unutarnje osjećaje naklonosti ili prezira, ljubavi i mržnje. Prvo što naš razum čini jest da čisti naše osjećaje, naše emocije, a od njih nam najčešće dolaze i dobre ali i loše stvari. Primjerice: najčešća logika našega mišljenja je pokretana osjećajem straha. Da se zaštitimo od vanjskih ugroženosti, mi uvijek i jedino mislimo i brinemo se o sebi. Smišljamo i planiramo obrane, dokazivanja, potvrđivanja. Obraćenje bi, barem djelomično, značilo da se u vjeri nema straha i da naše mišljenje bude određeno kriterijima nesebičnosti, da se primaknemo Isusu koji ima drugu logiku mišljenja, da krenemo na svoj izlazak iz uplašenoga srca i uskoće misli.

Obraćenje vlastitoga mišljenja, mentaliteta, uporišnih osjećaja, prati obraćenje u području govora, jezika i riječi. Kad je mišljenje neobraćeno, kad razum ostaje nepromijenjen, kad smo nošeni osjećajima koji nemaju stvarne veze s Božjom riječi i njegovim zahtjevima, onda naše riječi postaju licemjerne, lažne i neiskrene. Može se dogoditi da se u neobraćeničkom mentalitetu razumijevamo kao vjernici, kao stanovnici Božje blizine, a stvarno smo daleko od Boga. Sjetimo se kako Isus u evanđelju kori farizeja koji „misli“ da je bolji vjernik od carinika, i iz te „pokvarene“ misli tako lažno stoji i izgovara lažne molitve i pred Bogom.

Posljednje područje koje prati pravo obraćenje jesu naša djela, vanjsko ponašanje. Dobra djela su neizostavna i ona potvrđuju naše obraćenje. Ona, međutim, nisu zadnji kriterij, jer mi ljudi jedni drugima znamo i najbolja djela proglasiti štetnim i opasnim, znamo prezreti dobrotu drugih, što se najčešće i događa. Zato je zadnji kriterij obraćenja ne naša ni uopće ljudska pohvala i potvrda, nego tiho i odlučno pouzdanje da Bog sve vidi, da je on zadnji kriterij svega, svih naših postupaka, od mišljenja, preko riječi do djela.

****

Ulazimo u drugi tjedan Došašća. Prorok Ivan iz evanđelja i nas poziva na obraćenje. Naše umorno kršćanstvo neće se obnoviti bez istinskoga obraćenja. Vrijeme je da se nešto bitno promijeni. Možda upravo ondje gdje mislimo da smo najbolji, da o tome najbolje mislimo, da smo za to našli najprikladnije riječi i da to ispravno radimo. Zar možda nije vrijeme da se ostavimo svojih starih sigurnosti, „duhovnoga starosjedilaštva“ i da se upustimo u novi rizik s Bogom i ljudima. Odista je vrijeme da se misli na Boga, da se s Bogom započne drukčije. I ondje i onda gdje mislimo da ga nema, i ondje odakle smo ga potisnuli, baš u onim odnosima u kojima mislimo da smo sve završili i da se nema što ni bolje ni lošije dogoditi.

Koristeći Izaiju, evanđelist Luka Ivana opisuje kao glas u pustinji koji viče. Hajde, dobro, što je Ivan glas, a što će mu da viče? Poziv za obraćenjem, i onda kad je samo tihi glas, od postanka svijeta, razumijeva se kao vika, kao nepodnošljiva galama, kao remećenje redovnoga mira. Ivan, prorok i krstitelj, postao je nesnošljiv svojom vikom i završio je umorstvom od strane onih koji njegov glas nisu mogli podnijeti!

Sve se vike mogu podnijeti osim vike za obraćenjem. Jer koje sve vike ne slušamo i mi današnji ljudi, od onih estradnih do političkih, od televizijskih do uličnih, od onih u razredu do onih mnogih histeričnih s oltara? A ne primjećujemo viku vlastite nutrine koja vapi za obraćenjem, za promjenom života bez obzira koliko godina imali. Kako smo se samo izvježbali da ušutkamo, da pripitomimo sve jače glasove koje dolaze iz najskrovitijih odaja našega srca da je vrijeme da radikalno popravimo svoj život i to baš ondje gdje smo se usalili i umislili da smo na dobrom putu. Kako smo samo majstori, licemjerni vjernici, od biskupa i svećenika do običnih vjernika koji čak znaju kalemiti molitvu na molitvu, a ušutkavamo glasove bližnjih koji nas pozivaju na obraćenje, na promjenu, na dosljedniju vjeru. I danas, od svoga svijeta i od svojih odnosa, i mi kršćani – po definiciji ljudi obraćenja – pravimo licemjerne pustinje prividnoga pravovjerja i lažne dobrote, ušutkavamo glasove za stvarnim obraćenjem. Vrijeme je odista da se nešto bitno promijeni, vrijeme je da se pripravi put Gospodinu.

Fra Ivan Šarčević