Bog se pokazuje kakav jest

Bog se pokazuje kakav jest

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tri puta u božićnom vremenu čitamo Proslov / Uvod u Ivanovo evanđelje. I koliko god puta ga čitali, njegove će nam riječi ostati u području tajne. A važne su, i vrijedno je zastati nad njima, i mučiti se uvijek iznova, jer u malo riječi Ivan sažima temeljne istine naše vjere u Isusa Krista. Naravno, Ivan to čini na grčkom jeziku i piše onodobnoj kršćanskoj zajednici što znači da nam valja ostati skromni u tumačenju, jer nas dijeli velika vremenska distanca, razlika značenja riječi i razlika razumijevanja Ivanovih kršćana od nas danas, i iznad svega taj nikada dokraja izrecivi misterij Božjeg postajanja čovjekom.

Već sama riječ Riječ kojom Ivan započinje svoje evanđelje – u grčkom Logos, ne znači samo našu izgovorenu riječ, nego i misao i smisao i razgovor i riječ. Označava i stvaralačku Božju riječ (dabar). Riječ, koja je kako i stoji u izvještaju o stvaranju, kada Bog izgovori riječ, onda ona i postaje Božje stvorenje. Čitamo: Reče Bog neka bude… I to što Bog reče bi tako… I bi dobro!

Ivan još sažima stvoriteljsko značenje Riječi. Bog po Riječi stvara, ona je život, ona je svjetlo. I onda odjednom u tekstu “upada” točni povijesni podatak da Ivan, misli se na Ivana Proroka i Krstitelja, dolazi na svijet da svjedoči za Svjetlo. Izričito govori o Ivanu, vjerojatno zbog dilema ondašnjih ljudi je li Ivan ili Isus očekivano Svjetlo (očekivani Mesija).

Evanđelist nastavlja dalje svoj govor o svjetlu, istinskom svjetlu, koje prosvjetljuje sve ljude. U ovim riječima otkriva se jedincatost i univerzalnost Isusova poslanja za sav svijet, za sve ljude. I odmah utvrđuje kako svijet, a u svijetu, najprije njegovi, Isusovi bližnji, nisu ga upoznali i nisu ga primili. Ivan, kao i drugi evanđelisti što pišu o Isusovu rođenju, sastavlja svoj proslov s kraja Isusova života, iz perspektive križa i uskrsnuća, iz perspektive odbacivanja i razapinjanja Isusa i Božjega uskrišenja Isusa. Navještaj i svjedočenje o Isusu Kristu, polazi dakle, od smrti i uskrsnuća, pa se onda svjedoci i pisci evanđelja vraćaju na pitanje Isusova podrijetla i rođenja.

Vjerojatno zamara ovakav način susretanja s Isusom kroz Ivanov Proslov. Gubimo koncentraciju. Lakše nam je čitati i slušati o Betlehemu, anđelima i pastirima, Herodu i kraljevima s Istoka. Ivan, smijemo to kazati, samo učenijim riječima prenosi istu istinu vjere. Kao posljednjem piscu evanđelja, zacijelo su već poznate pripovijesti o Isusovu rođenju, ali kao što je onaj prvi biblijski izvještaj o stvaranju, tzv. svećenički izvještaj, nastao poslije onoga drugoga starijega, u kontekstu hrama i svećeničke prakse uređenja liturgijskoga života u sedam dana, slično Ivan Evanđelist, nakon drugih evanđelja, nakon navještaja i nekih spisa o Isusovu životu, nastoji povezati temeljnu poruku tog izvještaja o stvaranju s Isusom Kristom i približiti je mladoj kršćanskoj zajednici koja je sastavljena od kršćana židova i kršćana drugih naroda i jezika, a koji svi govore jednim, grčkim jezikom rimskog imperija.

Dakle, Ivan govori da je Isus Riječ koja je Svjetlo i koje ljudi, ponajprije njegovi, ne primaju nego odstranjuju. Ipak, ima onih koji ga primaju, koji su povjerovali u njega. Takvi primaju i moć da postanu djeca Božja. Radi se o univerzalnoj poruci vjere: svi oni koji primaju Isusa kao Božju Riječ, kao Svjetlo, kao Život, osjećaju se djecom Božjom. Ne radi se nipošto, kao ni kod Isusa o fizičkom, biološkom rođenju od Boga, nego o drukčijem rođenju, duhovnom, ako i riječ “duhovno rođenje” ovdje ne krnji značenje, jer je to rođenje od Boga i ono ne niječe tijelo, nego obuhvaća čitava čovjeka, integralnoga. Zato Ivan odmah nadovezuje središnju misao svoga Proslova: Riječ (Logos) tijelom postade i nastani se među nama. Nastanila se Riječ kao čovjek, živi čovjek, konkretni čovjek, do mjere izjednačavanja sa svakim konkretnim čovjekom.

Ono što je za Stari zavjet, što je vrhunac starozavjetne povijesti i židovske vjere označio Mudrošću koja stanuje među ljudima (kako čitamo u današnjem prvom čitanju), Mudrošću koja u šatoru boravi među ljudima, ono što će u židovskom narodu i u Jeruzalemu biti Zakon (Tora), Božji Zakon, zapisana Božja riječ ne samo na kamenu nego u ljudskom srcu, za kršćane je to utjelovljena, uosobljena Riječ, osoba Isusa kojemu će Pilat staviti na križ “prezime” podrijetla – Nazrećanin. Ono što će kasnije za muslimane, za djecu oca vjere, za sinove i kćeri Abrahamove, biti Kur’an, sveta knjiga, zapisana Božja riječ, to je za kršćane Riječ koja je postala tijelom, opipljivi, tjelesni čovjek, povijesni Isus Nazarećanin, Isus Krist.

U nastavku Ivan Evanđelist ponovno se vraća na svjedočenje Ivana Preteče da on nije prije ni veći od onoga koga naviješta. I Evanđelist uvodi riječ milost – najkraću i najsažetiju i istodobno najotajstveniju riječ kojom označavamo odnos Boga prema čovjeku. Evanđelist hoće istaknuti da s Isusom dolazi punina u kojoj čovjek, mi ljudi, već obdareni Božjom dobrotom, darom života, darom svjetla, životom riječi, dobivamo još više, do neizmjernosti više, pa kaže, eto, dobivamo milost na milost. Hoće reći, ne može više, ne možete dobiti više od Riječi koja je postala tijelom. (A zar može više?!)

Potom Evanđelist Ivan pravi razlikovnu usporedbu. Veli da je s Mojsijem došao Zakon ljudima, ćudoredni Zakon koji je općevažeći za čovječanstvo. Nije taj Zakon, kako se često iz ohole kršćanske supremacije misli, usko židovski, nego je to Zakon koji vrijedi za sve ljude. I Ivan ne kaže da se s Isusom taj Zakon dokida, nego nastavlja da milost i istina dolaze s Isusom Kristom. Milost i istina ne dokidaju etiku, moralne i religijske propise. Kršćanima ostaje životno pitanje, povijesno pitanje, osobno i naše Crkve, jesu li kršćani, jesmo li mi današnji kršćani, oni ljudi koji nasljeduju Isusa Krista, utjelovljenu Riječ, utjelovljenu Milost i Istinu, oni koji “dokidaju”, nemilosno i lažno, ne samo židove i njihov/naš Zakon nego i mnoge druge ljude?

Ivan svoj uzvišeni Proslov završava temeljnim i specifičnim sadržajem kršćanske vjere: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.” Koliko posljedica za vjeru i praksu proizlazi iz ovih riječi? Pa zar doista u povijesti nitko nije vidio Boga? A toliki se i danas hvale da su ga vidjeli, čak i razgovarali s njime? Lakše je povjerovati u to, u nemoguće, a tko će povjerovati da je Riječ, utjelovljena Riječ, Sin Božji (opet treba ponoviti ne u biološkom smislu!), Isus Nazarećanin, Isus Krist, onaj koji je živio tada i tada, koji je raspet pod Poncijem Pilatom, koji je to i to…, da je baš on obznanio nevidljivoga Boga.

Bog se pokazuje kakav jest – u Isusu, kao stvaralačka Riječ, Svjetlo, Život, kao milost i istina, ne niječući Zakon ni svetu knjigu. (Mi se ljudi pokazujemo kakvi nismo.) Bog se darovao kao osoba, kao Sin Čovječji, kao Raspeti… Nije li to ipak previše? Ili pak premalo?

*************

Bog se odaziva na ime Isus

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

U Novom zavjetu prisutna su dva izvještaja kako Bog dolazi među ljude i postaje čovjekom. Jedan je onaj kojeg donose evanđelisti Matej i Luka: Bog ulazi u povijest u konkretnoj nazaretskoj obitelji Marije i Josipa, rađa se iz Davidova potomstva kao dijete u Betlehemu. Drugi je govor Ivana Evanđelista o utjelovljenju Riječi kako smo čuli u današnjem evanđelju. Ta Riječ je od iskona, njome Bog stvara svijet i čovjeka, ta vječna Riječ je Bog sam. Ona se u jednom trenutku ovremenjuje, nastanjuje se među ljudima, postaje živa povijesna osoba – Isus. Ivan slijedi hebrejsku povijest Božje objave koja govori kako Bog na razne načine “govori” ljudima od postanka svijeta do Ivana Preteče, da bi konačno njegova Riječ postala živi čovjek – Isus iz Nazareta.

Ivan Evanđelist tu Riječ poistovjećuje sa Životom i Svjetlom. Riječ je život, Riječ je svjetlo koje nikakva tama ne može pokriti. Slike koje Ivan koristi temeljne su slike ljudskoga postojanja: Riječ stvara život, riječ osvjetljava tamu našega svijeta. Isus Krist je Riječ, Život i Svjetlo ljudima – tako u najkraćem ovaj evanđelist razumijeva i opisuje Isusa Krista.

Ako s ove zacijelo uzvišene Ivanove razine prijeđemo na naš život, onda ne možemo uzmaknuti zahtjevu preispitivanja naših riječi u svjetlu Riječi, u svjetlu Isusovih riječi. A znamo da su naše riječi često nedomišljene, da se čitava života trebamo učiti govoriti, biti budni nad svojim riječima, paziti kako ih upotrebljavamo. Jer naše riječi znaju biti nejasne, zapetljane, lažljive, ulomljene, teške, dosadne, cinične, ubojite…

Ima svakako riječi koje stvaraju novi život, koje donose utjehu; ima riječi koje pružaju novu priliku, koje otvaraju nove obzore smisla. Ima ljudi koji su vjerni zadanoj riječi, riječi koje su dane u odanoj i postojanoj ljubavi. Dosljedno teologiji ivanovskih novozavjetnih spisa ljubav, spoznaja i riječ su neodvojivo povezane. Onaj koji ljubi, piše Ivan, u stanju je spoznati ljubljenoga i u stanju je izreći ljubav. Ljubav je sposobna govoriti (amor capax verbi). Pritom je jasno da nikada ne možemo dokraja ljubiti pa stoga i naše riječi ostaju nepotpune. Možda je u tome i važnost naše ljubavi i našega izricanja, naime, da svojom ljubavlju i govorom upravo svjedočimo neizmjernu veličinu Božje ljubavi i nedorečenost naših riječi. Tako uostalom i Ivan Evanđelist, teolog Ljubavi i Riječi završava svoje evanđelje priznanjem da iako je “njegovo svjedočanstvo istinito”, njegova knjiga (evanđelje) koju je sastavio ni u blizu nije mogla obuhvatiti sve ono što je Isus govorio i činio, sve ono što znači utjelovljena Riječ.

Još smo u božićnom vremenu, još slavimo neizrecivo otajstvo Božjeg utjelovljenja. Sve ono što se događa oko betlehemskoga djeteta i oko Riječi tijelom postale jest radi čovjeka, radi nas ljudi i radi našega spasenja. Isus je došao, tu je među nama, nama današnjima, u našem prostoru i našem vremenu. Božja Riječ govori, daje život, svijetli nad našim stazama i koracima. Ako bismo iz tajne Božića htjeli još jednom sažeti njezine poruke kakav je Bog koji nam dolazi, mogli bismo kazati sljedeće: Bog se dopušta naći, Bog se odaziva na naš poziv, Boga se može čuti i Bog se da ljubiti.

Nasuprot ili usporedno s našim ljudskim traženjima od postanka svijeta da se dovinemo tajni Boga, da prodremo kroz nebesa, da razriješimo zagonetku božanskog otajstva i susretnemo Boga, rođenjem Isusa Krista Bog sam prilazi nama ljudima, dopušta se naći u sasvim običnom djetetu, u običnom čovjeku, u običnoj obitelji. Od Božića susret s Bogom iznenađuje svojom običnošću i marginalnošću do mjere da ga se previdi, ignorira ili prezre. I mnogim nemirnim srcima današnjih ljudi koji se pitaju gdje naći Boga, kamo krenuti da se s njim napokon susretnemo, Bog se nudi u svakodnevnici, u običnosti naših dana i dužnosti, u našim bližnjima i njihovim naviknutim licima do dosade, u njihovim veseljima ali i zlostima.

U dugim ljudskim nastojanjima kroz čitavu povijest kako da se pozove Boga, kako da se za njega nađe najprikladnije ime, utjelovljenjem Emanuela ljudima se dariva spasonosno ime – ime Isus koje i znači Bog spašava. Bog se odaziva preko tog ljudskoga imena; preko njega uspostavlja odnos s ljudima. Bog ozdravlja i uslišava po tom imenu. Štoviše, Božjim utjelovljenjem lice Isusovo i ime Isusovo susrećemo u licima i imenima ljudi. Sam Isus govori da se njega zove kada se zove siromašne, gladne, gole, bose, ugrožene. On se odaziva u njihovim društveno beznačajnim imenima. Bog se odaziva na ime Isus.

Od postanka svijeta ljudi prepoznavaju Božji govor, otkrivaju njegove tragove u prirodi,  kušaju prisutnost njegove stvaralačke riječi u svemiru, od zvijezda do ljudskoga mozga, od travke, malenoga mrava do očiju ljubljene osobe, od tišine noći do mrkline groba, čuju ga u mehanizmima ljudske tehnike, osluškuju ga u uzvišenim tonovima muzike. Međutim, od Božjeg utjelovljenja Bog se može čuti u jednostavnim riječima slobode Isusa iz Nazareta, u njegovu evanđelju, u svjedočanstvima njegovih nasljedovatelja. Boga možemo čuti u ljudskim riječima, jer je Riječju sazdano sve, jer je Božja Riječ svjetlo i život, jer je Riječ uzela ljudska usta, ljudske riječi i glas. Boga se može čuti, potrebno je otvoriti uši, on nam govori u Isusu i njegovoj braći i sestrama.

U konačnici sažetu poruku Božića mogli bismo izraziti i ovako: Bog izlazi iz svoje nepristupačnosti, prilazi ljudima, objavljuje se u Isusu iz Nazareta, očituje se u čovjeku. Bog se da susresti. Bog se daje ljubiti. Nudi se kao živa osoba. Ljubav je njegova bit i jedina sposobnost. Bog ne dolazi na svijet da sudi svijetu i čovjeku, ne dolazi da omeđi svoj teritorij, da uspostavi strukture vladanja, uvede religijske propise, nego da uspostavi vezu ljubavi čovjeka s Bogom i ljudi međusobno. Bog se dopušta ljubiti kako bi ljudi povjerovali da je čovjekovo najveće dostojanstvo biti ljubljen od Boga i biti sposoban ljubiti Boga i ljude. Poruka Božića tako postaje osloboditeljska poruka koja rađa radošću postojanja i zahvalnošću za utjelovljenu, uosobljenu Božju ljubav u Isusu Kristu. (2015)

**************

Živjeti u svjetlu Riječi

II. nedjelja po Božiću

Iv 1,1-18

Tko je u božićnom vremenu dolazio na mise, tri puta je čuo današnje evanđelje: na sam Božić, na misi zahvalnici na kraju godine i evo danas. Je li previše ponavljanja jednoga te istoga? Nismo li od mnoštva riječi koje smo ovih dana slušali umorni te bi možda najbolje bilo zašutjeti? Usprkos tomu, jedno moramo priznati, nema “prazne” šutnje, ne možemo se izmaknuti u bezglasnu tišinu. Štoviše, sve naše tišine i šutnje, od one tihe, povučene do one nemoralne, oportunističke, ili one sustegnute, nabrekle od prkosa, i one kojom kažnjavamo bližnje, sve te naše šutnje su označene riječju. Sve naše tišine odjekuju glasovima, vlastitim ili naših bližnjih, ili glasom kojem ne znamo izvor. I kada šutimo, mi šutimo o nečemu rečenome, nečemu govorenome, nečemu nedorečenome. Na početku je riječ. Zato se početkom, Proslovom Ivanova evanđelja o Riječi, i želi istaknuti važnost nikada dokraja dosegnute tajne Božjeg utjelovljenja, Božjeg sebepriopćenja ljudima, Božjeg orječenja.

Zato se ovim evanđeljem o Riječi potvrđuje da smo stvoreni Riječju, da smo ljudi riječi, i uzaludno su sva naša nastojanja da umaknemo od riječi i govora. Nema apsolutne šutnje. Ivan u malo riječi sažima povijest Boga s ljudima. Govori – vraćajući se na početak stvaranja svijeta – da Bog sve stvara Riječju, ta Riječ je u Bogu, ona je Bog sam. Riječju nastaje život. Riječju ljubavi i pristanka i mi ljudi sustvaramo život, ili ga riječju mržnje i prokletstva ubijamo. Sve počinje riječju. I misao je bezglasna riječ. Riječju se očitujemo drugima, kao što je Bog izišao iz sebe sama i riječju se objavljivao u stvaranju, u prorocima, u Ivanu Krstitelju i konačno u Isusu Kristu kao sama Riječ.

Nitko nije niti će zagospodariti riječima. Mi smo riječju rođeni, u riječima se krećemo, riječi nas nose, riječi nas zagrljuju kao tajna života. Riječi su i tajna. Iako rođeni iz riječi, učimo se govoriti. I učimo se čitava života izreći tajnu. Preko riječi se objavljujemo. I što ljepše i jednostavnije govorimo, znak je da smo više pozornosti posvetili svojim riječima. Sve je naše ljudsko dvoznačno, pa i riječima se, naravno, unosi svjetlo ili mrak, dobro ili zlo; riječima se možemo maskirati, njima možemo obmanjivati, zavoditi i varati druge. I često to i činimo.

Kolika je važnost riječi, pokazuje se u životima naših bližnjih ako ne umiju govoriti, ako nemaju, kako kažemo, dar govora, ili ako ga uslijed kakve nesreće ili bolesti izgube. Među nama ima ljudi kojima su životne nevolje, patnje i nepravde oduzele riječ, koje su ljudi “ušutkali” kad god su htjeli reći ono bitno, oslobađajuće; puno je “poluotvorenih usta koje se nikad nisu izrekle”, ljudi koji su se sami lišili ili su ih drugi isključili iz ljudske komunikacije. A bez komunikacije, bez razgovaranja, bez izmjene riječi, nema dostojna života.

Nagrađivana hrvatska spisateljica iz Osijeka, Ivana Šojat Kuči, u svom romanu (Unterstadt) o podunavskim Nijemcima opisuje situaciju u kojoj je otac stranac vlastitoj kćeri jer je čitava života šutio, šutio o bitnim stvarima, o sebi i svojoj prošlosti: “Ne sjećam se, zapravo, jesmo li se ikada istinski razgovarali, čitali neku slikovnicu, jesam li ikad prije spavanja poslušala ijednu njegovu priču. Tata je istinski počeo govoriti tek kad je počeo ostajati bez glasa, bez zraka, nekoliko mjeseci pred smrt [rak pluća]. Tada je počeo pričati, u instant-zgusnutome obliku iznositi pozadinu sebe samoga, nešto u što bih ga konačno mogla smjestiti. Tek sam ga tada zapravo zavoljela, osjetila ga dovoljno bliskim da mu ne zamjerim što se otvorio samo trenutak prije nego što će zauvijek otići.”

A koliki su prošli ovom zemljom a da bitno nisu rekli ni najbližima. Ne možemo jedni druge upoznati ako se ne otvorimo, ako se ne priopćimo, ne oriječimo. Nije riječ o površnom govoru, o brbljanju o svemu i svačemu, nije riječ ni o “mudrijanju” i sofisteriji kako bi se ispitalo drugoga ili drugoga zavelo na pogrešan put, samo da se ne iznese vlastiti stav, nego o onome što nas se bezuvjetno tiče, o onome što smatramo nosivim u našem iskustvu, o onome što su naše istinske želje i čežnje, o istini i ljubavi koju smo dužni drugima. Može se proživjeti život – naravno, razlozi su različiti – kao stranci u blizini, u sputanostima vlastitim ili strahovima od drugih tako da nikada nismo nikome kazali što to i koga to istinski ljubimo, ili ne ljubimo; što je za nas bezuvjetno bitno. Važna je riječ, važan je razgovor. Ono nepodnošljivo, ono mrziteljsko često počinje u prekidu dijaloga. Izopačene politike, religijski fundamentalizmi i fanatizmi uvijek imaju cilj prekinuti svaki razgovor s drugima.

Početak Ivanova evanđelja govori o Božjem ničim uvjetovanom milosrdnom sebepriopćenju u Riječi koja je postala tijelom, koja je postala čovjekom, osobom, Isusom, sinom Davidovim. Ako se u svome životu želimo kretati prema punini života, ako u vremenu sjena i tama, nepodnošljivih šutnji i razornih galama hoćemo imati više svjetla, ne samo da je dobro, nego je nužno učiti se govoriti od Riječi, od Isusa. Ako želimo stvarati život, ako želimo unositi svjetlo među ljude, ako želimo prosuđivati svoje i tuđe riječi, ne samo da je dobro, nego je i nužno sve to činiti u svjetlu Riječi, Božje riječi, kroz kriterij Isusova evanđelja. Pritom je neizostavno uvijek imati na umu da neće ići sve po našoj dobroj želji. Dogodit će se kao i utjelovljenoj Riječi slično iskustvo: Svojima dođe a njegovi ga ne primiše! Nema dakle mirne luke, nema zavjetrine za riječi koje svijetle, za radosne i dobre, istinite i oslobađajuće riječi. Jedno je sigurno, riječ jednom izgovorena, nepovratno djeluje, blagoslivlja i izaziva, oslobađa i unosi nemir, stvara i ubija…

Ako bismo saželi poruku današnjega evanđelja onda bismo mogli kazati: Bog se kroz povijest objavljuje, priopćuje, on govori. U punini vremena, u vrhuncu objave, on se očituje u čovjeku, u svojoj riječi, u Isusu Kristu. A to je najnevjerojatniji govor, tako radikalna objava koja je, da izvrnutom perspektivom kažemo, najbliža “ateizmu”, jer se paradoksalno Bog do te mjere lišava božanstva i svoje nepristupačnosti (svoje samorazumljive nijemosti i daljine) da postaje jedan od nas, da nosi našu sudbinu od rođenja do smrti. I da se objavljuje ne samo u snu i čudesima, ne samo po prorocima, u riječima knjige i (prirodnim) zakonima, nego sam On u ljudskom tijelu i konkretnim čovjekovim ustima iz kojih proizlaze riječi, riječi ljudske, doista tako ljudske – dakle razumljive i jednostavne riječi – ali koje još nitko tako nije izgovorio, još nitko nije tako stajao čitavim svojim postojanjem iza svojih riječi, još nitko tako ljudski nije govorio kao Bog.

Bog ne šuti iako ne govori uvijek nama razumljivim riječima i znakovima. Bog ne šuti. Ni danas. Šutnja nije naš početak, šutnja nije kraj našeg postojanja. Šutnja je smislena samo kao uvjet, kao ponizna i poklonstvena tišina, kao strpljiva bezglasnost da se bolje čuje, da se bolje razabere kako se to Tajna danas izriče, što to Bog priopćava nama u našem vremenu. Zato valja sa starozavjetnim vjernikom-psalmistom ponavljati: Gospodine, tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. Zato valja ponavljati učenikove riječi Isusu: Kome da idemo, Gospodine, ti imaš riječi života vječnoga. I riječi Ivana Evanđelista: Ti si Gospodine, Isuse, riječ i svjetlo; ti si put, istina i život. (2014)

Fra Ivan Šarčević