Isus u konfliktu s rodbinom i pismoznancima

X. nedjelja kroz godinu

Mk 3,20-35

Skloni smo pristrano veličati nešto uobičajeno, razumljivo ili čak loše, a umanjujemo ili niječemo najbolju stranu drugoga čovjeka. Ono što je učinjeno iz dobrohotnosti, ondje gdje je čovjek najbolji, zna mu se tumačiti kao najgore ili čak zlo. Mnogi se od nas radije povode za ljudskim lošim nego dobrim stranama. I najbliži naši odnosi – obiteljski, prijateljski, nisu lišeni zavisti i nepodnošenja. Pucaju relacije i s najbližima iz nepodnošenja dobra. Čovjeku dakle nije samo muka sa svojim ili tuđim zlom, nego i s ljudskošću naših bližnjih. Nevjerojatno je ali ima toliko konfliktnih situacija, nepričanja, podmetanja i kleveta čiji je jedini razlog samo to što se ne može podnijeti dobra čovjeka pored sebe.

Današnji odlomak Markova evanđelja izvještava o sličnoj konfliktnoj situaciji u kojoj se našao Isus. Isus se suočava s dvije skupine ljudi, s jedne strane sa svojima, sa svojom rodbinom, najbližima i s druge strane, s pismoznancima, učenim vjernicima, poznavateljima Svetoga pisma koji su imali status službenih, ovlaštenih tumača svetoga teksta i predaje. Oni su potegli čak iz Jeruzalema do Nazareta da ispitaju i prosude što to radi Isus Nazarećanin.

Marko ne izvještava u detalje. On kratko i jezgrovito prenosi atmosferu nepovjerenja i nevjere u Isusa od strane Isusovih bližnjih i od strane pismoznanaca. Ne znamo točno što su Isusovi bližnji zamjerali Isusu, ali su ga, vjerojatno pod pritiskom susjeda i javnoga mišljenja, smatrali da je “izvan sebe”, da se ne ponaša kako treba, onako kako se u njihovoj obitelji i široj porodici ponaša, nego da ih sramoti, da i njih dovodi u opasnost pred svakojakim glasinama jer iskrivljuje predaju i mijenja propise, ponaša se neprimjereno jednom “čestitom” vjerniku. Čak su došli do kuće prenapučene slušateljima da Isusa povedu kući i vjerojatno da mu održe lekciju ili posavjetuju ga da nije primjereno kako se ponaša. Oni ne ulaze u kuću, vjerojatno ne samo zato što je bila gužva, nego i jer se nisu mogli suočiti s njime licem u lice, pa, kako to redovito i biva u narušenim bliskim odnosima, sve čine preko posrednika.

Nimalo nije lagano slušati ovo evanđelje, i mnogi ga od nas zaobilaze ili ublažavaju njegovu oštrinu. Nespojivo im je da Isus, krotka i ponizna srca, i koji bi trebao uvijek biti poslušan, tako reagira, osobito prema Majci koja je nekim vjernicima čak “više” od Isusa. Isus, međutim, nastupa rezolutno i jasno. Prelazi sve granice. Osniva novu obitelj, novu zajednicu ljudi. Ta se zajednica ne formira na osnovi biologije, obiteljskih i krvnih veza, nego na daleko težem kriteriju – na osnovi slušanja i izvršavanja njegove riječi.

U vjerničkom životu slušanje i ponašanje prema Isusovu evanđelju, prema Božjoj volji, nadilazi krvne i rodbinske, zavičajne i narodne odnose, sve riječi koje nam i naši bližnji upućuju a nisu u skladu s evanđeljem. Čovjek svoju vjeru stječe redovito u obitelji, među svojima, ali je duhovna povezanost, zajedništvo u Božjoj riječi veće od svih porodičnih i prijateljskih veza.

Svjedoci smo koliko jedni drugima određujemo (i naređujemo) što će tko govoriti i činiti. Koliko je nemira da promijenimo druge prema svojim prohtjevima. Svjesni smo koliko duhovnoga terora jednih nad drugima ima po našim zajednicama, i ne samo fizičkoga nego i onoga nesnošljivoga duhovnoga terora. Ima pojedinaca koji teroriziraju sve oko sebe namećući bližnjima svoje hirove i želje, tražeći svoje posebne privilegije. Ima roditelja, braće i sestara, ima poglavara koji svoju sebičnu volju nameću bližnjima čak i pod maskom Božje volje. Isus je jasan, mjera naših odnosa nismo mi jedni drugima, nego slušanje Božje riječi i ponašanje u skladu s njome.

Još radikalnije nepovjerenje prema Isusu očituju znalci i tumači Pisma. Oni idu čak dotle da Isusovo dobro djelovanje – oslobađanje ljudi od utjecaja zloga – podvode upravo pod utjecaj Bogu suprotnih zlih sila. Za njih Isus nije izvršitelj Božjega nauma nego nauma samog đavolskoga poglavice Beelzebula. Isus se ne izmiče. Upušta se u raspravu s jeruzalemskom inkvizicijskom delegacijom. Ne povlači se u šutnju. Usporedbama o unutarnjem podijeljenom kraljevstvu želi im kazati da zaključuju posve krivo. Zlo u sebi podijeljeno raspada se. U konačnici, jer je nemoguće u takvim konfliktima razuvjeriti opake i izopačene ljude, Isus izriče, čini se, svoju najtežu osudu koju su zabilježili evanđelisti: neopraštanje onima koji hule na Duha Svetoga.

Ne možemo dokraja prodrijeti u sve značenje ove Isusove riječi. No, ne možemo izmaći oštrini da će ljudima biti oprošteni svi grijesi i hule osim hule da se nekoga pravedna i dobra – u ovom događaju Isusa – okleveće kao da ima nečistoga Duha, da sve što radi čini zato što je opsjednut zlim demonom, odnosno da se osloboditeljsko Isusovo djelo proglasi djelom koje ugrožava čovjeka i stoji nasuprot Božjem Duhu. U našim odnosima – treba samo malo sabrano zastati – ima samoproglašenih i bahatih kršćana koji ni za tren ne mogu podnijeti pozivanje na evanđelje i na Isusa, koji hule na Božju riječ, na dobrotu i pravedne ljude koji svoje djelovanje usklađuju prema Isusovu evanđelju. U dosljednosti nasljedovanja Isusa Krista najteže kušnje i prepreku su vlastiti bližnji i oni koji su uzeli vlast na tumačenju evanđelja i Božje volje. Današnje nas Isusove riječi pozivaju na ispit koliko slušamo njegove riječi a koliko se vodimo obzirima krvnih veza, emocionalnim ucjenama, ili koliko čak njegovu riječ i zahtjeve njegova evanđelja od sebe odgurujemo u demonsku zonu zla i izopačenosti. Nitko od nas nije lišen sklonosti da dobre ljude proglašava da su “izvan sebe”, da su čak demoni ili sinovi đavla. Nitko od nas nije lišen sklonosti da iz svoje obitelji ili zajednice uklanja dobre ljude. Svima nam je stoga stati pred Gospodin Isusa i iznova poslušati njegove riječi i na osnovu njih graditi novo zajedništvo. Jer tko su u konačnici moji bližnji? I komu doista pripadam?

Fra Ivan Šarčević