Vjera stvara čuda

XIII. nedjelja kroz godinu

Mk 5,21-43

S vjerom je slično kao s iskonskim povjerenjem koje primjerice dijete ima prema svojim roditeljima. Ako smo i zaboravili na sebe, vidjeli smo toliko puta kako se neko dijete osjeća zaštićeno u naručju ili u krilu svoje majke, kako priljubljeno uz majku, iz osigurane perspektive motri okolinu. Ne zna ono to objasniti, ali urođenim instinktom pouzdano se sklanja u majčinu blizinu. Iako nešto rjeđe, može se, također, vidjeti kako se dijete osjeća sigurnim ako ga otac vodi za ruku u njemu stranoj ili nepoznatoj okolini, ili kako se osjeća gotovo gordim ako ga očinska ruka blago pomiluje po glavi, ili ga spašava iz neke opasnosti ili ga opraštajući miluje nakon kakve magareštine i pogreške.

Traženje sigurnosti i zaštite traje čitava života. I kada smo stariji. Naravno, nema više majčina krila, ali i oni najstameniji, i oni “najtvrđeg srca” čeznu za zagrljajem ljubavi i utjehe, za riječima potvrde i podrške. I mala dobrohotna gesta ruke bliske osobe na našem licu ili ramenu smiruje nas, osjećamo se bolje, zdravije. Tako ne samo riječ nego i gostoljubivi pogled razumijevanja, opraštanja, mali pokret prihvaćanja, čine život ljepšim i smislenijim.

Ništa tako nije naglašeno kod ljudi koji dolaze k Isusu da ih ozdravi da im pomogne kao upravo ta čežnja za sigurnošću i zaštitom. Sva čudesa koja se događaja u evanđeljima, potvrđuju bezuvjetnu vjeru tih potrebitih ljudi u Isusa. Čudesa se ne događaju “zdravim”, “pravednim” i bahatima u vjeri. I današnji odlomak Markova evanđelja o dva Isusova čuda – uskrsnuće Jairove kćeri i izlječenje žene s krvarenjem – naglašavaju krajnje povjerenje oca dvanaestogodišnje djevojčice u Isusa i bezuvjetnu vjeru bolesne žene da će samo ako i neprimjetno dotakne rub Isusove haljine ozdraviti.

Kada je riječ o čudesima – i onim Isusovim, a njih je jedna trećina evanđeoskih tekstova – potrebno je biti krajnje suzdržan i skroman. Što se nešto nameće kao nužno i očigledno čudo, što se netko nameće kao samorazumljivi čudotvorac, to se pred tim mora imati veća budnost, oprez i poniznost. Evanđelja, nema sumnje, potvrđuju Isusova čudesa, naglašavaju Božja silna/divna djela koje Isus čini bolesnim i opsjednutim; govore o njegovom čudesnom nahranjivanju mnoštva, o hodanju po vodi… Evanđelja potvrđuju i to kako upravo zbog čudesa Isusa traže mnogi i k njemu grne silan svijet. Ništa različitije od današnjih ljudi, bezbrojnih ljudi po čitavom svijetu koji se daju na dugi put, na razna hodočašća, u potragu za ljudima karizmaticima, onima koji ozdravljaju, liječe, čine čudesa.

Jedno je, međutim, za Isusa sigurno. Isus nikada ne čini čudesa da svrati pozornost na sebe niti se licemjerno poziva na Boga da bi se nekim čudom okoristio ni novčano ni za svoju slavu. Poslije svakoga čuda zabranjuje govor o tome ili izmiče ovacijama masa. Isus ne privlači ljude zbog čuda, nego zbog vjere i onog glavnog zahtjeva da se obrate od grijeha i zla i da počnu izgrađivati Božjeg kraljevstvo novih odnosa. On nijedno mjesto nije rezervirao kao posebno sveto, za njegova života nema svetišta u kojem bi se pridržano događala čudesa; ne čini ni jeruzalemski hram, ni kafarnaumsku sinagogu, ni svoju kuću rođenja kućom čudesa, nego ih čini posvuda gdje god su ljudi koji vjeruju u njega i traže pomoć.

Treba stalno ponavljati da Isus ne čini čudesa da proizvede vjeru, da bilo koga vrbuje ili čudom “prisili” da mu vjeruje i da ga nasljeduje zbog čuda. Križ je najveći primjer takva postupka, križ je najveći ispit vjere bez čuda. Isus, dakle, ne čini čudesa da bi nagnao ljude da povjeruju da je on Božji Mesija. Čak ušutkuje sve koji bi o njemu pričali kao Božjem čudotvorcu. Nikada u Isusovim čudesima čudo ne proizvodi vjeru, jer to bi više bila magija, nego je uvijek vjera, bezgranično povjerenje u Isusa, bezgranična vjera u Boga, uvjet da se dogodi čudo. Isus konačno nikome nije kazao: Čudo te spasilo, nego vjera te tvoja spasila.

Tako Marko u današnjem evanđelju opisuje da je Jair stigao Isusu na obali jezera usred mnoštva, pao mu pred noge, i usrdno ga molio da pomogne njegovoj kćerkici koja je bila na umoru. Taj je Jair bio nadstojnik jedne od kafarnaumskih sinagoga, vjerojatno jedne od onih u koju je Isus zalazio, molio se i tumačio Pismo, pa je Jair susretao i slušao Isusa te stekao povjerenje u njega da je zatražio pomoć. Slično je i sa ženom koja se dvanaest godina teško mučila s krvarenjem. Osim fizičke bolesti ona je trpjela društvenu i obrednu izolaciju, dakle bila je odstranjena iz svoje religijske zajednice kao nečista. Njezina vjera da će se samim dodirom Isusovih haljina dogoditi njezino ozdravljenje, učinila ju je tako hrabrom da se kao žena i još nečista (što je posve zabranjeno!) dotakne muškarca. Ona koja nema kojim liječnicima nije išla za pomoć, imala je samo jedno na pameti: Bit će dovoljno da dotakne Isusa u masi tako da je nitko, pa ni Isus ne primijeti.

Isus, međutim, primjećuje i takvu vjeru, skrivenu gestu vjere potrebite žene, i onda kada ga njegovi učenici razuvjeravaju da je besmisleno pitati tko ga je dotaknuo u takvom mnoštvu. Na jednoj strani imamo, dakle, nadstojnika sinagoge, društveno poznata čovjeka kojemu znamo i ime, Jaira. On u svojoj iskrenom povjerenju, javno, naočigled svih, pada pred Isusa i moli ga za pomoć. Na drugoj strani imamo nepoznatu ženu, ne znamo joj ime, koju su vjerojatno svi isključili, i njezin čin vjere koji je nevidljiv. Žena se ne baca pred Isusa, ništa mu ne govori a kamoli da viče, ne čini nikakav pokret koji bi bio uočljiv bilo kome i u najbližoj Isusovoj blizini, nego se u toj silnoj masi koja galami i viče, šutke i nijemo provlači k svome Spasitelju i dotiče ga.

I onda se stvari odvijaju u poznatom smjeru. Isus se ne oglušuju na pouzdanu iako skrivenu vjeru žene. Vraća je u zajednicu, otpušta je riječima da ju je njezina vjera spasila i neka samo bude mirna i zdrava od svojega zla. Isus prilazi i nadstojniku čiji su ljudi u međuvremenu došli s viješću da mu je kći umrla i da ne treba mučiti učitelja. Isus mu prilazi i kaže mu: Ne boj se! Samo vjeruj! Nadstojnik se pokolebao. Isus ga hrabri. Ostavlja masu, polazi s njime i trojicom učenika k njegovoj kući, ušutkuje i izbacuje iz kuće bukače, one koje plaču, one koji su mu se podsmjehivali, podiže djevojčicu za ruku i sve ostavlja u “čudu veliku”. Najveće čudo je čudo vjere. Vjere koja se ne mjeri količinom molitava, galame i vike: Gospodine, Gospodine!, količinom plača ili pobožne gimnastike, vjere koja se ne pouzdaje u vlastite snage, koja se pokazuje pred drugima i omalovažava one s “malom” vjerom, nego vjere – javne ili skrivene očima javnosti – koja se sve svoje povjerenje stavlja u Boga i Božju spasenjsku ruku u Isusu Kristu.

Fra Ivan Šarčević

Obratite se i poravnite staze

Ivan Krstitelj

Svetkovina Rođenja Ivana Krstitelja, kada se spominjemo života čovjeka za kojega je Isus kazao da je najveći rođen od žene, prigoda je da zastanemo nad vlastitim poslanjem. Ivanovo rođenje je čudesno, njegovo ime je novo u njegovoj obitelji (Ivan znači Bog je milostiv, Bog pokazuje svoju milost i ondje gdje djeluje da su svi putovi novoga života zatvoreni, da nema perspektive). Ivan se rađa od vjernika Elizabete i Zaharije, iz majčine neplodnosti i očeve sumnje, iz majčine gorljive molitve i očeve tajanstvene šutnje, iz vapaja i nijemosti. Ivan se zapravo rađa iz Božje milosti. Rodbina i susjedi, kako je to običaj, dolaze u posjet, raduju se s Elizabetom i Zaharijom, ali postavljaju ono isto pitanje koje stoji pred svakim novim čovjekom, koje postavljaju svi brižni roditelji: Što li će biti od ovoga djeteta? Evanđelist, međutim, jasno odgovara: Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime!

Ruka Gospodnja je bila s Ivanom. Bog ga je vodio “za ruku”. Kako god i mi stajali pred budućnošću sebe i svoje djece, povjerujemo da Božja ruka vodi svakoga od nas. Svatko je od nas poseban i pred svojim životnim putem, u iznimnim pa i čudesnim okolnostima. Zar i mi nemamo iskustvo najtežih, najvažnijih i najodgovornijih trenutaka svoga života? I zar nismo bili vođeni nevidljivom Božjom rukom? Na primjer, kroz rat, poslije rata, u našim važnim odlukama, za zvanje, za ulazak u brak, u trenucima odluke za dobro, za prijatelje. Nismo se odlučivali sami. Bili smo u sumnjama, u šutnji, ali i u žarkim molitvama.

Znali smo i znamo, međutim, posumnjati u Božju ruku voditeljicu jer je ona često tako nevidljiva. Išli smo i idemo za drugim rukama, drugim putovima, nekim stazama. Često i bez razmišljanja, stihijski, često i zlim putovima. I danas, mnogi sumnjaju u Božju ruku voditeljicu, pa su neodlučni, pa kalkuliraju, pa kao “ovce” prave lažne kompromise sa “slanim rukama” ljudi koji im nude privid sreće i blagostanja.

Ivan je dosljedno shvatio svoj život kao originalan, osobni i samostalni život, život vođen Božjim naumom. I pred nama je, koliko god godina imali, još uvijek važno pitanje što će biti od nas. Kako ćemo provesti ostatak života, koje je naše poslanje, kamo nas to vodi nevidljiva Božja ruka u ovom našem jedinom vremenu i našim okolnostima? Ivan nam u tome može biti uzor. Tri su osnovne oznake u ispunjenju njegova dosljedna puta s Bogom. Ivan je pokornik, prorok i preteča Gospodinov.

Pokornik označava da je odricanje Ivanov stil života. U pokori Ivan se priprema za djelovanje. Povukao se u pustinju, pojednostavio je život u hrani i odjeći, pojednostavio do “čudaštva”. Povukao se u osamu da se očeliči kako bi mogao izdržati težinu poziva, povukao se u samoću s Bogom koja je potrebna da se nešto ostvari. Ivan djeluje strano za nas i naš svijet. Djeluje izvan vremena u kulturi površnosti i brzine, u kojoj se misli da se lako može postići sve, u kultura površnog i brzog dokazivanja i pokazivanja čak i molitvi, u kulturi u kojoj se ne cijeni rad na sebi. Ivan se jačao u samoći, u tihom razgovoru s Bogom.

U kulturi u kojoj svaka želja mora biti odmah ispunjena, Ivan svojim životom zagovara odricanje, ne odricanje zbog odricanja, ne smanjenje hrane zbog dijete i zdravlja, nego zbog formiranja karaktera, zbog jasnog razlikovanja bitnoga od nebitnoga. Ivanov jednostavni život u kulturi nezajažljivih potreba i nagomilavanja materijalnoga. Koliko je samo nezgodno u našem vremenu živjeti poput Ivana u kojem je toliko prohtjeva, čak i teroriziranja drugih da nam ispune ono što tražimo. U toj jurnjavi za uvijek novim, gdje se lagano gubi istinska životna orijentacija, ne samo pojedinca nego čitavih zajednica i naroda. Pokora, molitva, dobra djela su tu da se ostvari poslanje. Koliko nam treba takvih ljudi koji su kako kažemo ispekli svoj zanat, koji su radini, koji su svoje talente iskoristili. Nema danas stručnjaka, nema karakternih ljudi. Zato su na mnoga mjesta posvuda zasjeli nestručnjaci, nekompetentni, i nemoralni ljudi.

Ivan ne ostaje samo na pokorničkom životu, nego je on i prorok. On se dopušta voditi Božjom rukom da bude prorok. A prorok je, jednom riječju kazano, onaj koji govori istinu, istinu koja se ogleda u Božjoj riječi, istinu koja oslobađa. On je onaj koji govori Božju riječ, koji govori na koga se osloniti u svim vremenima. I to ne lažno, ne samo riječima. Zato ustaje protiv najgorega licemjerja, licemjerja u vjeri kada se ljudi samo vanjski pokazuju da su vjernici. Ivan svojim suvremenicima kaže da nije dovoljno reći da su rod Abrahamov, nego da Abrahamovu vjeru, bezpridržajno pouzdanje u Boga doista svjedoče u životu. Ivan prorok kritizira umišljenost i oholu samorazumljivost, ruši sve ideologije koje odvraćaju ljude od Boga. Zato je njegov temeljni poziv obratite se i poravnite staze. Ivan je prorok istine. Zato govori svećenicima i prvacima naroda da su leglo gujinje, zmijsko leglo, leglo poskoka i otrovnica, jer iz političkih i religijskih središta dolazi otrov, siju se strahovi i mržnje, nepravde i nesreće.

Ivan se ne susteže upozoriti i Heroda na njegovo ponašanje, na njegovu tiraniju, nezajažljivo bogaćenje i samovolju da može raditi što hoće; čak uzeti ženu brata svoga. On koji je svoj život utemeljio na Božjoj riječi, nema straha od vlasti, on ne kalkulira sa zlom i opakima. I smaknut je zbog istine. Ali i danas Ivanova riječ odzvanja ovom ravnicom i priziva ljude da se obrate i čine dobro. I danas njegova riječ ustaje protiv grešnih struktura koje su nastale na krvi, ubijanju, paležu, na genocidu i kriminalu. I danas njegova riječ odzvanja protiv onih koji izrabljuju radnike, koji svoj narod vode u propast, koji se bogate na siromašnima, koji su po obiteljima i drugim mjestima u našim zajednicama lijeni i nekorisni, koji iskorištavaju rad i dobrotu drugih, koji potkupljuju i varaju, koji ne govore istinu nego zavode, koji unesrećuju druge i skrivaju se iza vjere i Božje riječi. Ivan je prorok čistoće vjere i društvene pravde.

I treća važna oznaka, najvažnija, jest da je Ivan preteča nekoga daleko većega od sebe. On je preteča Mesije, glas u pustinji, glas za Spasitelja. On nije podlegao kušnji mnogih svećenika, vjerskih vođa i poglavara, mnogih duhovnjaka koji rade za sebe, koji će doduše reći kako rade za Krista ali ustvari rade za sebe ili rade kao mizerne sluge zemaljskih poglavara i vođa, koji nikada nisu preteče nego samo lakeji i služinčad, koji su i Krista spremni upregnuti u svoj duhovni i materijalni biznis. Ivan ostaje ponizan, onaj koji je mogao pobrati slavu mesijanstva, ali je se odrekao, koji je kazao da nije on dostojan ni remenje svezati na obući onome koji dolazi, on je onaj koji je ukazao tko je Jaganjac Božji i tko u konačnici oslobađa od zla i demona, od grijeha svijeta. Ivan se nije uznosio, nije bio bahat. Do konca je izvojevao svoju bitku, jer nije podlegao toj posljednjoj kušnji veličane samoga sebe, dobio je bitku da bude pozivatelj na obraćenje Bogu i Kristu, da bude preteča ljubavi, utjelovljenje Božje ljubavi u Isusu Kristu.

Ivanov je život alternativa nama suvremenim ljudima, nezajažljivim i podivljalim ljudima u silnim materijalnim i duhovnim prohtjevima. On je alternativa svima nama koji se zatvaramo u svoju sebičnost i strašimo da nas netko ne bi iskoristio, koji nikada ne bismo izašli iz svoga licemjerja, iz svoga strašljiva legla zloće. Ivan je svjedok da se kroz život treba voditi poslanjem koje nam je Bog namijenio, da se vodimo Božjom rukom, da se oslobodimo materijalne ovisnosti, da nam je materijalno samo pomoć. Ivan nas poziva da govorimo istinu, da se zalažemo za socijalnu pravdu, da se ostavimo dvoličnosti, da se izgrađujemo kao ljudi i vjernici. Da budemo originali pred Bogom – osobni i slobodni u svom jedinstvenom poslanju.

Fra Ivan Šarčević

S Isusom bez straha

XII. nedjelja kroz godinu

Mk 4,35-41

Naš svijet je u stalnim nemirima. Trenutno se je oko 15 milijuna ljudi prognano ili izbjeglo iz svojih zavičaja. Na cjelinu svijeta, pogotovo iz udobnosti, taj se broj može činiti sitnica, kap u oceanu. No, ako se sjetimo nedavnih desetaka tisuća protjeranih i preseljavanih naših ljudi, naše rodbine ili poznanika, ako poznajemo samo jednu unesrećenu obitelji ili samo jednoga čovjeka nasilno iskorijenjena sa svoga doma, barem ćemo se malo zamisliti nad nevoljama toga zastrašujuće nebrojenoga mnoštva nemoćnih i izgubljenih koji skoro bez ičega kreću u neizvjesnost.

PROGNANICI (Slavko Šohaj)

U našoj zemlji svjedoci smo kako su pod silom rata, pod strahom, ciničnim dogovorima i političko-vojnim prijevarama čitavi krajevi opustjeli samo u jednom danu. Sjetimo se tolikih mjesta u Posavini, sjetimo se kotorvaroškoga, kakanjsko-sutješkoga kraja, Vareša ili Konjica i područja uz Neretvicu. Sjetimo se i drugih opustjelih krajeva u kojima nisu živjeli katolici. Rijeke ljudi, s nešto zavežljaja u ruci, kretale su u nepoznato. I rasuli su se po cijelom svijetu. Neznatan broj njih vratio se i počeo iznova. Većina se pak relativno dobro snašla u tuđini i novim postojbinama. Čak nevjerojatno dobro ako se zna da su započeli život od ništice. Dobar broj njih još uvijek dolazi u svoj zavičaj, za patrone svojih župa, za Božić, ili na groblja svojima. I mnogi dolaze kao imućni, s moćnim automobilima, dobro materijalno osigurani.

Kad se razgovara s tim ljudima, onda će dio njih kazati kako su u onim teškim danima straha i progona, ili čak u jednom danu užasa i mraka svoje uzdanje polagali samo u Boga. I Bog ih je pratio usred zla na njihovom egzodusu i snalaženju u tuđini. Ako ih pak upitate, bili mogli iznova započeti život u starom kraju, sada, dakako, ne iz ništa kao onda kada su “bježali”, jer su mnogi stekli i mnogo više nego im je stvarno potrebno, te da će ih Bog i dalje pratiti, većinu spopadne nelagoda, odmahuju glavom, izražavaju bojazan novoga početka, teškoće posla, školovanja djece, strah od nove etničke i religijske većine koja vlada u njihovom kraju i koja se prometnula u bahate i isključive gospodare. Strah je čovjekova sjena, strah bez ičega, ali i strah s imanjem.

Ovo gore izrečeno bi moglo poslužiti tek kao jedan od uvoda za razmišljanje o današnjem odlomku Markova evanđelja – o situaciji oluje, prirodne i ratne, o našem ljudskom kukavičluku i malovjernosti nas kršćana. Ako suvremenim ljudima priroda i prirodne nepogode više ne ulijevaju onakav strah kao ljudima Isusova vremena, ako u razbjesnjelim poplavama i nevremenima ne vide nikakve zle sile, nije li ipak poruka današnjeg evanđelja primjenjiva na neke stvarne današnje okolnosti naših osobnih i kolektivnih strahova, malodušnosti i malovjernosti pojedinaca i čitavih obitelji, naroda i crkvenih zajednica.

Lađa na kojoj plove Isusovi učenici sa zaspalim Učiteljem usporediva je s nama, s našim zajednicama i našom plovidbom kroz vrijeme, s nama i našom Crkvom. Nenadana a tako opasna oluja na Genezaretskome jezeru/moru usporediva je s današnjim moralnim olujama i demonima koji na kušnju stavljaju našu ljudskost i našu vjeru. Jedno je ovdje ipak vrlo važno zamijetiti. Naime, većina ljudi i kada osjeća oluju, kada je obuzeta strahom, uopće ne registrira da je riječ o ispitu vlastite čovječnosti i vjere. Većina ljudi, poput učenika, magijski zaziva Gospodina da ih spasi, nesigurni da im ništa neće biti ako je Isus s njima, ako Učitelj čak i spava. Većina nas polovično vjeruje poput Isusovih učenika, jer komu se to između nas može kazati da ne vjeruje? Zato Isus i nama prigovara za bojažljivost, za naš ateizam (nemanje vjere!) u srcu naše vjere, u središtu naše umišljenosti i lakovjernosti.

Valja priznati da je s nama još gore nego s Isusovim učenicima. Naime, u suvremenim olujama, u suvremenim strahovima, egzistencijalnim i društvenim, u ovim našim ugrožavanjima i zastrašivanjima kojima se u nas tako prekomjerno služe nehumane politike i sebični političari, malovjerni i potkupljivi duhovnici, rijetki će buditi Učitelja, rijetki će se pozivati na Isusa i na njegovo evanđelje, rijetki će poput Isusovih učenika makar u strahopoštovanju stati pred Gospodinom i pozvati ga za pomoć. Isus je postao mnogima smetnja i ostavljaju ga da spava kako bi oni mirno mogli iskorištavati kaos i nesreće svojih bližnjih.

Mnogima opet Isusovo evanđelje, njegovo ušutkavanje oluje i demona, djeluje kao besmislica, riječi izvan konkretnosti života. U našim strahovima i ugrozama većina, premda će se smatrati velikim vjernicima, spas ne očekuju od Boga, rješenje na traže u Isusovoj riječi i praksi, nego u ljudskim riječima, logici zla i nasilja, u nacionalnim ideologijama i projektima, u obećanjima i obmanama nacionalnih i religijskih vođa. I među njima čak i svećenici.

Za razliku od Isusovih učenika, mnogi današnji kršćani svoj strah ne izručuju u pouzdanje u Boga, u sigurnost da će se njihov strah preobraziti u snagu ako se budu oslonili na Isusa a ne na kolektivni strah i ponašanje, na Isusove zapovijedi a ne zapovijedi ljudi. Ništa nije toliko strano strahu kao praktična vjera u evanđelje. Ništa nije tako strano evanđelju kao licemjerni vjernici, pogotovo dvolični svećenici koji više vjeruje politici i političarima nego Isusovoj riječi.

S Isusom ploviti, naravno, ne znači biti lišen oluja i strahova, ne znači biti oslobođen veslanja i napora oko vjere i ljudskosti. S Isusom ploviti ne znači čekati skrštenih ruku na čudo odozgor. S Isusom ploviti znači imati sigurnost u vjeri da se ne može propasti, konačno propasti, koliko god ovaj svijet i sva njegova zavodljiva logika moći i novca, nasilja i oružja činili nepravdi i nesreća, koliko god djelovali uspješniji i prijetili uništenjem i postpunim nestankom. Ima ljudi, naših poznanika, ima ona nekolicina časnih koji su se, usprkos svim prijetnjama, usprkos svim zavodljivim nagovaranjima, održali na svojoj lađi, u svom kraju, na svome putu, jer su vjerovali u Gospodina. Oni su svjedoci kako ih je vjera u Boga spasila kroz sve nevolje života.

Fra Ivan Šarčević

Sijati Božju riječ i rasti iz svoga dobra

XI. nedjelja kroz godinu

Mk 4,26-34

Posvuda se čuju riječi poput ovih: Ma to je dobro što radiš, ali od toga nema neke koristi! Ili: Možeš ti raditi koliko hoćeš ali nećeš uspjet! Ili: Kako god ti radio, ništa nećeš promijeniti!

Živimo u kulturi kratkoročnosti i provizornosti, brzine i nepostojanosti. I neki hrabri i stameni ljudi odustaju od ciljeva i ideala jer su se možda umorili, jer su doživjeli poniženje u svojim nastojanjima, jer su umjesto “uspjeha” i potvrde požnjeli poraz, doživjeli obiteljsku, crkvenu ili društvenu izolaciju. Mogu se susresti ljudi koje je resila karakternost, odlučnost i postojanost ali su iz nekih subjektivnih ili objektivnih razloga put dobra zamijenili putom kompromisa ili čak putom zločestoće i intriga. Kada strukture postanu grešne, kada se pokvare institucije, pojedincima je potrebna iznimna snaga ljudskosti i vjere da se odupru općem urušavanju, da sačuvaju vlastitu osobnost i da djeluju iz dobra i za dobro.

Nasuprot našoj kulturi provizornoga i odustajanja stoji Isusovo evanđelje. I ovaj današnji odlomak iz Markova evanđelja u kojem Isus uspoređuje Božje kraljevstvo sa siječem i s gorušičinim zrnom. Ove su nam usporedbe previše poznate da preko njih možemo olako prijeći,  kako to obično biva i s Isusom i njegovim evanđeljem. Nije nam, dakle, problem u shvaćanju nego u prihvaćanju, ponajviše u praktičnom izvršavanju shvaćene riječi, u izlasku iz obrane pravovjernosti i tvrđave samorazumljivosti.

Isusov sijač označava čovjeka koji neumorno i nepokolebljiv sije Božju riječ, sije dobrotu i širi dobre odnose među ljudima. Ne odustaje. Kao da se uopće ne zanima kakva je zemlja, je li prikladna za sjeme, niti kakvo će biti vrijeme, hoće li biti dostatno kiše i sunca. On se ne obazire ni na što okolo sebe, on sije i ide mirno spavati. U svome poslu nije uvjetovan ni svojim protivnicima ni svojim podržavateljima. Sve prihvaća kao svoju jedinu i nezamjenjivu priliku. Siguran je da je nemoguće da posijana riječ ne urodi. Siguran je u uspjeh, siguran je u učinak svoga rada – u žetvu.

Sijač (Vincent Van Gogh)

Ne možemo, naravno, ne pomisliti da je Isusov sijač pomalo naivan i tvrdoglav, da se oglušuje na zapreke i podmetanje, na izdaje i prijevare. Isus, međutim, o tome uopće ne govori. U usporedbi o sijaču njemu je stalo da kaže “mnoštvu”, dakle svima a ne samo svojim učenicima, kako se ostvarenje Božjega kraljevstva (izgradnja obitelji, zajednica, društva i svijeta) događa ako pojedinac, čak i posve sam, sije Boju riječ, sam – uporno i dosljedno – obavlja povjereni posao, ne gledajući ni na koga i ni na što oko sebe. U drugim će usporedbama, i u onoj drugoj o sijaču čije sjeme pada na različita tla, Isus govoriti o važnosti zajednice i uvažavanju konteksta pri ostvarenju Božjega kraljevstva. Ovdje je jednostavno riječ o nepokolebljivoj snazi čovjeka pojedinca koji neumorno sije i uvjeren je da njegov posao, da posijana Božja riječ, ne može biti bez učinka. [Na gore postavljenoj Van Goghovoj slici, Sijač, sastavljenoj od paradoksa, zemlja je zamijenjena nebom, sijač neumorno sije.]

U drugoj usporedbi iz današnjega evanđelja, također posve poznatoj, Isus ističe važnost malenosti za Božje kraljevstvo, i to ne bilo kakve malenosti, nego o zrnu gorušice koje je skoro najmanje, najneznatnije unutar mnogih sitnih zrna žitarica ili drugih biljaka i zrna povrća koja se siju. Zrno gorušice (senfa) izraste i do četiri metra visine i postaje ugodno sklonište pticama. Maleno dobro, najmanje dobro ima nevjerojatnu snagu, poručuje Isus. I to shvaćamo, i to znamo. Znamo kako u svakodnevnom životu i maleno učinjeno dobro mijenja naše loše odnose. Naravno, nije lagano to naše znanje provesti u djelo. Znamo da samo jedan dobar čovjek može zaustaviti čitavu vojsku zla. Znamo kako samo jedna dobra (kritička i proročka) riječ zna zasmetati čitavom javnom mnijenju, čitavoj hordi zli glasova i neprijateljstava. Samo jedno i maleno dobro može ne samo dovesti u pitanje nego i promijeniti grešne strukture.

Nažalost, skloniji smo lijepiti se i zaslijepiti ogromnom količinom zla u svijetu nego odlučiti se za maleno dobro u nama. Pred velikom količinom lošega, u strukturama u kojima su se izgubili kriteriji i vrednote ili se reagira iz lažnih kompromisa, mnogi se ljudi povlače u svoj mir ili se pridružuju opakima jer smatraju da njihovo malo dobro ne može ništa poboljšati. Isus je posve drukčijega stava. Evanđelje to prenosi kao u kakvom idealnom svijetu. No taj je svijet ipak posve realan i moguć, jedini dosljedan Isusovu nasljedovanju. Maleno dobro je sposobno iz sebe rasti i postati veliko dobro. Rasti iz sebe, iz svoje dobrote, strpljivo i postojano, rasti bez ubrzavanja povijesti, rasti bez nasilja, rasti iz sebe, iz svoga dobra bez uplašena pogleda na zlo oko sebe; rasti iz sebe bez zavidna i ljubomorna oka na uspjeh drugih; rasti bez straha od vlastitih neuspjeha i poraza, bez onih stotinu razloga kako vremena nisu dobra, kako nemamo uvjeta; rasti iz sebe, iz svoga malenoga dobra, iz svoje istine bez onih bezbrojnih obzira kako ćemo biti prihvaćeni, kako će nas drugi razumjeti, hoćemo li se drugima svidjeti, znači izgrađivati onu novost koju je započeo Isus Krist – ostvarenje Božjega kraljevstva među ljudima. Nepokolebljivo i ustrajno sijati Božju riječ i rasti iz svoga malenoga dobra povrh svih zapreka iznimno je ljudsko i kršćansko poslanje.

Fra Ivan Šarčević