Lazare, gdje si?

Lazare, gdje si?

XXVI. nedjelja kroz godinu C

Lk 16,19-31

Posljednjih nedjelja slušamo evanđelja u kojima nas Evanđelist Luka izvještava da se Isus obraća različitim ljudima i skupinama: prvaku farizejskom koji ga je ugostio, mnoštvu koje ga je pratilo, učenicima, farizejima i pismoznancima, carinicima i grešnicima, pa opet učenicima. U današnjem evanđelju Isus se obraća farizejima. Iznosi im usporedbu o bogatašu i siromahu Lazaru. Tema je tipična za Lukina Isusa odnos prema bogatstvu, odnosno prema konkretnom siromahu u svjetlu Božjega konačnoga suda.

Luka ne pojašnjava zašto se Isus obraća farizejima. Iz cjeline njegova odnosa prema farizejima, iz opomena koje im upućuje, kao uostalom i iz današnjega evanđelja, možemo zaključiti da Isus u slici bogataša opominje farizeje za njihovo ponašanje. Oni su posve zauzeti sobom a slijepi za siromahe i potrebite. Tako se slikovito opisuje odnos bogataša prema siromašnom Lazaru da možemo kazati da toga odnosa uopće i nema. Bogataš živi slijep za bližnjeg u nevolji. Gotovo do neshvatljivosti Isus uprizoruje bogataševo neprimjećivanje siromašnoga čovjeka kraj svoga stola. Čak kaže da su psi bili osjetljiviji od njega, dok siromašak, poput pasa, očekuje mrvice. Bogataš je – saznajemo kasnije iz nebeskoga razgovora (vapaji bogataša iz pakla) – ipak znao kako se zove siromah pored njegovih nogu. Njegova sljepoća i neosjetljivost za Lazara bili su, dakle, potpuno svjesni.

Vječna tema. Vječno događanje sličnoga. Pored našeg stola? Tu do mene? Da tu do mene živi čovjek u potrebi kojega svjesno ignoriram, okrećem glavu od njega, izmičem se da mu pomognem. Zauzet sobom, obučen u svoj “grimiz i tanani lan” ne dopuštam da me pogodi udes bližnjega. I nikada sebe ne promatram kao ravnodušna i bezdušna “bogataša”, nego mislim da su to samo tamo neki, oni što imaju više od mene. Više se zanimam za bogatstvo drugih, da s njime opravdam svoje, nego za nevoljnika u blizini. Štoviše, udes potrebitih izopačeno opravdavam njihovom nesnalažljivošću, čak i posljedicom njihova grijeha i krivnje. Pogotovo ako su se zamjerili meni, onda ih treba lišiti svega, i onoga što im po pravu i pravdi pripada. I ni okrenut se neću, ako ih netko nepravedno zakida, nego ću odgovornost svaliti na druge, ili ispričati vremenom i okolnostima, ili ću se zaštiti apstraktnom ljubavlju prema svima.

Potrebiti me uznemiruju pa je bolje napustiti prostoriju i društvo kad se pojave ili dođe njihova tema. Bolje je zašutjeti, okrenuti glavu, nego da se ikakva smetnja ili nelagoda uvlači u moj spokoj. Valja se tako ponašati i izmicati da nekome ne bi slučajno palo ni na pamet da mene pozove da nešto učinim za drugoga.

Ono što Isus u svim evanđeljima govori – i u današnjem posve jasno naglašava – na Božjem sudištu nema dilema. Onaj tko je na zemlji proživio u sljepilu bogatstva i nebrige za potrebite, ne može očekivati onostrano spasenje. Nije riječ o tome da se osuđuje imanje, bogatstvo po sebi, nego bezočno sljepilo za potrebite. Nije riječ ni o tome da se veliča siromaštvo po sebi, nego Božja osjetljivost za ljude kojima je siromaštvo egzistencijalno stanje koje nisu sami skrivili.

Isusov govor i ovo evanđelje – važno je primijetiti – nije Luka zapisao da lukavo utješi siromahe te da, kako to često i činimo, tom lažnom utjehom o nebeskoj nagradi podržavamo društvene nepravde i grešne strukture. Nije ovo evanđelje pisano ni zato da u licemjernoj neangažiranosti potrebite tješimo time što ćemo im kazati kako samo trebaju moliti i da će biti nagrađeni s onu stranu života. Isusov govor farizejima, nama danas, želi izazvati promjene u našoj svakodnevici. Navođenje Božje onostrane pravde – siromah je u krilu oca vjere, u Abrahamovu okrilju, a bogataš u paklenim mukama – ne želi ni u kojem slučaju podržavati ikakvu bogatašku bezobzirnost. Potpuna pravda jest pridržana Bogu, ali posljednji sud kazne i nagrade dogodit će se upravo prema ispunjavanju ili odgađanju te pravde već ovdje na zemlji, po praktičnom odgovoru na pitanje: Lazare, gdje si? Ova Isusova usporedba nije za umrle, nego za nas žive, za naše obraćenje.

Izgleda važnim također napomenuti da posljednji sud – ovo evanđelje to ističe – neće biti prema količini molitve i vlastitog asketizma, nego upravo proporcionalno odnosu prema potrebitima. Bog je bezuvjetno na strani siromašnih, poručuje nam Isus. I ništa nas neće spasiti ili unesrećiti kao odnos prema njima. Hoćemo li biti odneseni u “Abrahamovo krilo”, ovisi o našem odnosu prema Lazaru koji je kraj nas. Lazaru koji je u potrebi.

Ne možemo se oteti činjenici kako mnogi suvremeni kršćani pomažu siromašne, udomljuju potrebite, sudjeluju u mnogim akcijama kršćanske ljubavi. Puno je i vidljivoga i nevidljivoga dobra, jer da nije tako, ovaj bi se svijet survao u propast. No, ne možemo ne priznati kako se među nama kršćanima, i među “profesionalnim” vjernicima svećenicima i duhovnicima, bezdušno ušutkuju vapaji siromašnih, kako se više brige i rada posvećuje kako da Crkva zasja u grimizu društvene moći i tananom lanu birokracije nego u podizanju glasa zbog tolikih nepravdi. Velik broj nas propovjednika i duhovnih vođa gotovo nikada ne koristi ovu Isusovu usporedbu kako bi sebe same (a onda i druge) potakli na veće zauzimanje za društvenu pravdu. Toliki se duhovnici pokazuju iznimno izoštreni za grijeh, za sve vrste grijeha, od nesabrane molitve do najsuptilnijih grijeha na području seksualnosti, a hladno su bešćutni prema ljudima u nevolji. Upravo na grijehu drugih žive ugodno i bogato. Njihov projekt života i jest da postanu što bezosjećajniji za potrebne, da svaki poziv za socijalnim obraćenjem proglase nepotrebnom emotivnošću i remećenjem društvene harmonije, ustvari svoje ugodne pozicije.

Vjernici većinom slijede svoje duhovne vođe, pa se i oni farizejski pokazuju “savršenim” vjernicima. I oni po sebičnim mjerama svojih prvaka bestidno preuzimaju ono što pripada samo Bogu te svrstavaju i razlučuju ljude, čitave narode, u vjernike i nevjernike, u dobre i zle. Samouvjereni poznavatelji nebeske geografije, kao vlasnici onostranih Božjih stanova, istodobno ne primjećuju bližnjega, brata i sestru u susjedstvu.

Ovo nas evanđelje radikalno uozbiljuje. Isus nam ne dopušta nikakve lukave isprike u odnosu prema Lazaru. Štoviše, tako je izričit prema svakoj farizejskoj umišljenosti, jer nam kaže da smo do te mjere otvrdnuli, oglušili i oslijepili na nevolju drugoga, da nam ni nebeska “ukazanja” svetih, da nam ni naši mrtvi i njihove opomene ne bi pomogli.

_________________________________________________________________________

Mediji za naše Lazare

U povodu Nedjelje medija, u: Katoličkom tjedniku, rujan 2010.

Uvod

Biblijska čitanja ove nedjelje, osobito Isusova usporedba o bogatašu i Lazaru, traži od nas zauzetost za siromašne i potčinjene u društvu. Danas je i za našu mjesnu Crkvu Dan medija, dan kada razmišljamo što pišemo i govorimo, što čitamo i gledamo. Na početku ove euharistije pokajmo se za svoje grijehe i propuste, za našu neuviđavnost i nepažnju prema ugroženima, za našu sebičnost i zataškavanje socijalnih nepravdi u našem narodu i društvu. Zamolimo milosrdnoga Boga da nam bude milosrdan i da nas obrati od naših sebičnih ugoda i samodovoljne vjere.

Nagovor

Za Dan medija ove godine čita se odlomak Lukina evanđelja u kojima se Isus obraća licemjernim farizejima usporedbom o bogatašu i siromašnom Lazaru. Na njega se nadovezuje i tekst iz knjige proroka Amosa u kojem prorok izriče propast onima koji „bezbrižno“ i „spokojno“ uživaju i ne osvrćući se na udes njihova naroda i siromaha.

Naši religijski mediji, kao i oni hrvatski mediji koji se „hoće“ baviti vjerskim temama, od tiskanih do elektronskih, od novina do interneta, krajnje oskudijevaju socijalnom problematikom. Poput Amosovih moćnika i Lukina bogataša bave se sobom i svojim pozicijama. Slabo, gotovo poput Lazarevih mrvica, usitnjeno i plašljivo, govore o stvarnim problemima ljudi radi čijega dobra prvenstveno postoje.

I samo letimičan osvrt na naše medije pokazat će da se ponajviše donose vijesti o raznim svečanostima i obljetnicama, u kojima se samo reda što se dogodilo, informira a ne formira. Štoviše, u tome ih redovito preteknu javni mediji, osobito dnevni listovi i portali, kako bi se pokazali da su „religiozni“, pa na medijskom prostoru postoji prezasićenje istim vijestima. Mnoge su informacije beznačajne, nisu vijesti nego kronika pojedinih crkvenih službenika, što tek površno izražava religioznost i uljuljava u umišljenost kojoj nije potrebno obraćenje.

Poseban problem katoličkih medija je nedovoljna distanciranost i kritičnost prema nacionalnoj, vodećoj politici. I tu se pristupa sa strahom, nekad i u plaćeničkom odnosu s političarima, pa se ne razotkrivaju vlastite zablude, promašaji i grijesi koji su proizveli velike nesreće. Skoro nikada naši mediji ne govore o „grijesima struktura“ koje podržavaju kriminalnu privatizaciju, izrabljivački odnos poslodavaca, nacionalistički birokratizam i prisilnu šutnju na koju su osuđeni maleni po raznim povratničkim mjestima. U tome prednjače neki herceg-bosanski portali koji su više prostor ljudske niskoće do nacionalističkog psovanja i poziva na „odstrel“ neistomišljenika, češće su „virtualna neuropsihijatrija“ nego forumi ozbiljne i etičke razmjene mišljenja.

Velika poteškoća katoličkim medijima su i vlasničko-urednički odnosi. Zbog toga su naši mediji nerijetko prostor samoprodukcije vlasnika ili urednika ili nekih suradnika. Oni su odraz crkvene nesamokritičnosti i neodmjerene kritike prema starim i novima neprijateljima Crkve. Zato se s pravom govori da su neki naši mediji, najbolji je primjer Glas Koncila, bili mnogo slobodniji u neslobodnom režimu nego danas. Iz cenzure se prešlo u autocenzuru.

Katolički mediji posebno boluju o dvije samoskrivljene društvene bolesti. Jedna je duh trijumfalizma, iznikao na tobožnjoj pobjedi Crkve nad bezbožnim komunizmom. Taj prazni osjećaj nadmoći nad drugima ne dopušta da se objektivno valorizira prošlo, osobito vrijeme ustašije i komunističko razdoblje, niti da se otvori dijalog s ateistima, agnosticima, ljudima drugih vjera i svjetonazora. Nacionalni geto se prenio i na Crkvu i njezine medije koji iz samodovoljne uznositosti praktično niječu ono što se podrazumijeva pod riječju „katolički“.

Druga bolest jest samosažalni duh umišljene ugroženosti kojom se uz stare neprijatelje posvuda vide novi neprijatelji i urota protiv Crkve, kršćanstva i naravno hrvatstva. U takvom manihejskom kontekstu katolički mediji, novinari i teolozi ponovno prokazuju stare neprijatelje Crkve: liberalizam, masonstvo, sinkretizam, opasnost „prilagodbe“ svijetu, i sl. Ti suvremeni katolički vatrogasci, dobro opskrbljeni i osigurani u svome (crkvenom) statusu, vitlaju pepeo starih izgubljenih bitaka, vraćaju se u zavjetrinu predmodernih i pretkoncilskih osuda, a da pri tome uopće ne primjećuju grijehe crkvenih i političkih struktura kojih su i sami bili ili jesu aktivni dio a kamoli da prokažu politički kriminal svojih sunarodnjaka koji su stvorili nebrojene suvremene lazare a sve uz priziv na volju naroda i uz verbalno zazivanje Božjega imena. Time svoje čitatelje (vjernike) vraćaju u vjernički primitivizam, teološku zaostalost i bojovnu nekulturu.

Posebna vrsta katoličkih medija su i oni „duhovnjački“ mediji koji svojim slikama i riječima tobože skrivaju i štite svoje vjernike od pokvarena i izopačena svijeta, šire duh apolitičnosti i antipolitičnosti. Svoje primatelje uznose u „nebeski“ svijet, u paralelne oaze lake religijske psihoterapije i magijskoga lokaliziranja Boga. Izvlače ih iz svakodnevice – jedinoga prostora i vremena u kojem se vjera utjelovljuje, u konačnici iseljava ih i otuđuje i do bližnjih i od njih samih.

***

Evanđelja skoro nikako ne izvještavaju o manifestacijama političkih vođa i velikih svećenika. Koncentrirana oko osobe najvećega Pravednika, Isusa iz Nazareta, oko njegove muke i uskrsnuća, ona se bave i njegovim javnim djelovanjem, i to ponajviše u dva smjera. S jedne strane prisutna je snažna kritika svih onih koji izrabljuju siromahe i nemoćnike, kritika svih religijskih licemjerja, svih moćnika i bogataša koji ne primjećuju malene. Ta kritika nikada nije mračna i zatvorena u sebe, nego obilježena pozivom na obraćenje za nove odnose u Božjem kraljevstvu, za dijeljenje svoga dobra sa siromasima.

Istodobno, uz kritiku i grijeha i grešnika, sve do nepomirljivoga konflikta koji završava njegovom nasilnom smrću, cjelokupno Isusovo djelovanje prožeto je nježnom brigom i ozdravljujućim gestama prema svima osamljenima, potlačenima, ugroženima. Kao nitko prije ni itko poslije njega, Isus je blizak svima nepravedno ugroženima u društvu. On je njihov Mesija.

Ako katolički mediji, od novina do elektronskih portala, žele biti navjestitelji Isusova evanđelja, onda je pred njima zahtjevan ali jedini ispravan put, da slijede Isusa Krista. Temelj Isusove komunikacije jest osobni susret i osobna riječ koja istinom oslobađa, kritički obraća i praktičnom nadom u Božju društvenu pravdu (a ne samo Božje onostrano milosrđe) tješi i budi na novi život. Oni su kršćanski i katolički mediji, novinari i napisi na tragu evanđelja koji mogu podnijeti kritiku osobnoga susreta s Isusom, svojim glavnim vlasnikom i urednikom. Naravno, i onda kada se izravno ne piše o vjerskim temama.

Molitva vjernika

Pomolimo se Bogu koji ne zaboravlja patnju siromašnih i potlačenih i sve poziva na obraćenje:

1. Gospodine, daj da tvoja Crkva bude svjesna svojih grijeha i zabluda, da uistinu bude katolička, otvorena zajednica sveopćega bratstva među ljudima, molimo te.
2. Gospodine, potakni sve poglavare naroda i stranaka da u djelo provode ono što riječima govore, molimo te.
3. Gospodine, daj svim kršćanima da budu osjetljivi za društvenu pravdu, da budu pravedni u poslovanju, savjesni u izvršavanju svojih zvanja i obveza, molimo te.
4. Gospodine, osnaži sve one koji nepravedno pate da bez nasilja, osnaženi Isusovim evanđeljem, mijenjaju nepravedne socijalne odnose i strukture, molimo te.

Dobri Bože, ti primjećuješ svakoga čovjeka. Uz kruh i vino na oltar prinosimo sve svoje zahvale i prošnje, svoje radosti i potrebe. Primi ih po Kristu Gospodinu našem.

Fra Ivan Šarčević